Žena sa dvije domovine

Prve bosanske izbjeglice upoznala je ubrzo nakon što je buknuo rat u Bosni i Hercegovini, a rijeka nesretnih ljudi, koji su izgubili sve osim života, počela se širiti cijelom Evropom pa je došla i do Danske. Dok je u našoj domovini buktao rat, ova odlučna žena, činila je sve da tužne izbjegličke dane, tim nevinim ljudima, učini lakšim. Organizovala je kurseve šivenja, što joj je pomoglo da još bliže upozna Bosance i Hercegovce.

Shvatila je da ih je teška sudbina dovela u ove krajeve te da im je pomoć neophodna. Sa nekim od njih uspostavila je bliske kontakte. Kada se rat u našoj domovini završio, gotovo da je bilo neminovno da se ona nađe na tim prostorima. U proljeće 1997. godine otišla je sa kćerkom svoje nove prijateljice, koju je stekla na kursu šivenja, u selo Kovače kod Zavidovića. Bilo je to teško putovanje, u zemlju opustošenu ratom, koja se tek pripremala za obnovu. Ono što je vidjela šokiralo ju je i užasnulo ali joj je unijelo novu snagu, da učini sve što može, da pomogne barem nekim napaćenim ljudima.

 Čula je za tragediju Srebrenice i poželjela pomoći djeci koja su ostala bez oca. Rekli su joj da je najveći broj te djece smješten u Zavidovićkom selu Vozuća. To ju je navelo da ode i posjeti ih. U dječijim očima pročitala je svu tugu ovog svijeta i donijela odluku da se na to mjesto vrati, kada pokrene rijeku dobrote, prema toj nevinoj djeci.

Po povratku u domovinu, Dansku, pokrenula je široku akciju prikupljanja humanitarne pomoći za djecu Srebrenice u Vozućoj. Formirala je humanitarnu organizaciju pod nazivom: „Bez tate“ koja je brzo narasla na preko 200 aktivnih članova i koja postoji i danas. Širila je istinu o ratu u našoj domovini i organizovala veliki broj ljudi, danaca, da svako od njih prihvati po jedno dijete, da mu bude kontakt osoba te da mu pomaže da pronađe put kroz izuzetno težak život siročeta. Nakon što je rijeka pomoći krenula ka Vozući, Kirsten se tamo našla više puta. Kako se radi o izrazito pametnoj i promućurnoj osobi, nakon nekoliko godina uočila je neku vrstu nepravde, koja je proizvod zakonskih propisa u Bosni i Hercegovini.

Djeca koja su ostala bez oca dobila su svu moguću materijalnu i drugu pomoć od vlasti, a djeca čiji su očevi preživjeli sve strahote rata i dalje su živjela u bijedi i na ivici egzistencije. Ona je humanitarnu pomoć preusmjerila na taj dio bosanske populacije te im pomoć stiže i danas ali ne u Vozuću već direktno u Srebrenicu.

Kirsten je, do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, do momenta njenog uključenja u humanitarne aktivnosti, živjela u braku sa Dancem sa kojim je imala sina kojem je danas 20 godina. Kada su njena putovanja u BiH postala češća, a humanitarne aktivnosti je sve više okupirale, njen brak se raspao. Suprug nije želio da je dijeli sa Bosnom. Ona je nastavila svoju humanu akciju još žešćim tempom.

U toku prikupljanja pomoći, u svom gradu upoznala je Ferida, naočitog Bosanca koji joj se veoma svidjeo, posebno što je i sam bio dio humanitarnih akcija. Ubrzo se iz toga rodila ljubav, zatim brak, a na svijet je došao i njihov sin Klaus-Denis. Kako je rastao tako se i on, iako tek dijete, uključio u humanitarne aktivnosti svojih roditelja. Voli putovati u BiH kao i njegovi roditelji, a sam ima dvije kontakt osobe, vršnjake, u Bosni i Hercegovini, kojima neumorno pomaže. Koristi svaku priliku da sa majkom ode u BiH. Otrac Ferid etablirao je prije 5 godina sopstvenu firmu u Støvringu te neumorno radi. To Kirsten i Klaus-Denisa ne sprečava da i bez njega odu u njihovu novu domovinu. Kirsten sama kaže da je ona žena koja ima dvije, podjednako važne domovine, Dansku u kojoj je rodjena i Bosnu i Hercegovinu za koju je veže njeno humano djelo i sin stečen sa Bosancem.

Danas, kada smo posjetili Kirsten, na stolu smo zatekli mnogo stvari pripremljenih za slanje u našu domovinu. Dobila je pismo u kojem je opisan težak život osmogodišnje djevojčice. Kao inicijalna kapisla, to pismo je upalilo iskru humanosti i povelo je da tom djetetu barem djeličak života učini drugačijim i barem malo srećnijim.

Odabrao: Adem Mehmedović