Zašto je emocionalna inteligencija važna u podizanju djeteta?

Kontrolisanje zabrinutosti prilikom izvođenja velikog projekta, kontrolisanje bijesa prilikom prolaska kroz bračni konflikt, kontrolisanje straha prilikom prijavljivanja za posao – uopšte sposobnost ljudskog bića da kontroliše svoje emocije na zdrav način odrediće kvalitet njegovog života mnogo više nego njegov IQ. Psiholozi su ovu sposobnost počeli da nazivaju EQ, odnosno količnik emocionalne inteligencije.

Emocionalno samopoznavanje i samoprihvatanje, osjetljivost na tuđe signale, empatija (koja može biti definisana kao sposobnost da vidite i osjetite nešto sa tačke gledišta neke druge osobe), kao i sposobnost da se zabrinutost reguliše pričom o stvarima koje nose emocionalni naboj, predstavlja konstruktivan način.

Količnik emocionalne inteligencije vašeg djeteta je povezan sa vama. Pitanje je kako postaviti solidne osnove.

1. Uzmite svoje dijete u naručje kada to želi i brzo odgovorite na njegov plač 

Visok EQ počinje u doba infantilnosti, od najranijeg uzajamnog djelovanja između bebe i roditelja, iz čega se kod bebe razvija osjećanje sigurnosti i povjerenja.

2. Umirite svoju zabrinutost 

Prije gotovo sto godina psiholog Hari Stak Salivan iznio je ideju da se zabrinutost roditelja prenosi na dijete. Nedavno istraživanje potvrdilo je da roditeljski dodiri, glasovi i pokreti mogu ili smiriti dijete, ili pokrenuti njegovu zabrinutost.

3. Pomozite djetetu da nauči da se samo utješi 

Poznato je da beba uči da se tješi prvo tako što je neko drugi tješi. Iz toga beba stiče iskustvo da su njene fizičke i emocionalne potrebe nešto što se može kontrolisati i što može da se toleriše. Bebin nervni sistem počinje da postavlja osnovu za samosmirivanje kasnije u životu. To znači da se bebin mozak i nervi ne razvijaju adekvatno ukoliko je roditelj ne uzima u naručje i tješi kada je uznemirena.

Bebino iskustvo obuhvata potrebe koje se ne smatraju prijetnjom po život (kao što je neutoljena glad, odsustvo osobe koja brine o njima). Bebe bivaju preplavljene emocijama. Bez utjehe koja im je potrebna, njihov nervni sistem ne izgrađuje puteve koji će joj kasnije dozvoliti da se sama utješi. Kao malo dijete imaće mnogo problema da nauči da se samo utješi ili kontroliše, jer takvo dijete svako osjećanje uznemirava. Na kraju, to može dovesti do katastrofe i takvo ponašanje eskalira.

U kasnijem djetinjstvu osjećanje potrebe, straha ili bijesa može biti okidač za napad zabrinutosti ili panike, navodeći dijete da reaguje jer ne umije da toleriše svoja osjećanja, niti umije da se umiri.

4. Prihvatite i prepoznajte osjećanja djeteta 

Možete (i potrebno je) da ograničite akcije svog djeteta, ukoliko ima potrebe za tim. Naučite dijete da ne može da bira svoja osjećanja, kao što nije moglo da odabere svoje ruke ili noge, ali da može i mora da odabere šta će uraditi povodom tih osjećanja.

5. Kada dijete osjeća sumnju, saosjećajte sa njim 

Vaša saosećajnost i prihvatanje pomažu djetetu da prihvati svoje emocije. To mu pomaže da se pozabavi svojim osjećanjima i nastavi dalje. Vaša empatija uči dijete da njegov emocionalni život nije opasan, nije razlog za posramljenost, da je univerzalan i može da se kontroliše. Dijete uči da nije samo. Takođe uči da su i njegove manje prijatne osobine prihvatljive, što znači da je cijelo prihvaćeno. Uz to uči da razumije i prihvati sebe.

6. Ne pokušavajte da djetetu odvučete pažnju sa osjećanja 

Nemojte izazivati osjećaj stida kod djeteta kada se povrijedi rečenicama tipa „Takva ogrebotina ne boli.“ ili „Veliki dječaci ne plaču.“. Obratite pažnju na povredu, pokažite saosećajnost, pustite dijete da vam pokaže šta se dogodilo i dajte mu malo vremena da obradi događaj. Tada će dijete biti spremno da krene dalje.

7. Suzbijanje ne daje rezultate 

Neodobravanje straha ili ljutine neće spriječiti dijete da ima ovakva osjećanja, ali može ga prisili da ih suzbije.

Suzbijena osjećanja ne nestaju kao ona osjećanja koja se otvoreno pokažu. Ona su samo u zamci i traže način kako da se oslobode. Pošto nisu pod svjesnom kontrolom, naglo se pojave u modifikovanom obliku, kao na primjer kada predškolarac šutira sestru, kada sedmogodišnje dijete ima noćne more, ili kada se kod jedanaestogodišnjeg djeteta pojave nervozni tikovi.

8. Aktivno slušanje gotovo uvijek pomaže da se rasprše intenzivna osjećanja. 

Prihvatanje djetetovih osjećanja i razmišljanje o njima ne znači da se slažete sa tim osjećanjima ili da ih odobravate. Samo pokazujete djetetu da ih razumijete. Slušajte i razmišljajte.

9. Pomozite djetetu da nauči da rješava probleme. 

Kada djeca (i odrasli) osjećaju da se njihova osjećanja razumiju i prihvataju, ta osjećanja uglavnom gube naboj i počinju da iščezavaju. Ovo ostavlja otvorena vrata za rješavanje problema. Ponekad dijete to samo radi. Nekada mu je potrebnaa vaša pomoć za to.

Uzdržite se od nagona da rješavate problem umjesto djeteta ukoliko vam to ne traži. To djetetu šalje poruku da nemate poveranja u njegovu sposobnost da samo riješi problem.

10. Jedna od najvažnijih vještina koju možete pokloniti djetetu je konstruktivno kontrolisanje ljutine. 

Kada je dijete ljuto potražite ispod površine bol ili strah od koga se dijete tom ljutinom brani. Sjetite se da dijete uči od vas. Koristite riječi, ne silu. Ne dozvolite da ljutina eskalira. Slušajte dijete.

11. Oblikujte emocionalnu inteligenciju. 

Dijete će raditi ono što vidi od vas. Da li se brecate na ljude kada ste pod stresom? Imate li manje napade bijesa kada stvari ne idu dobro? Možete li ostati smireni tokom diskusija ispunjenih emocijama? Da li pokazujte saosećajnost kada neko iskaže osjećanja? Sve to radiće i vaše dijete.

12. Intervenišite prije nego što izgubite kontrolu nad svojim osjećanjima. 

Svaki put kada uhvatite sebe da vičete na dijete shvatite da je greška do vas. Ne samo zbog vikanja, već što niste intervenisali na efikasan način prije nego što je vika postala neophodna.

Kad god od djeteta tražite da uradi nešto više puta to znači da niste bili efikasni i onda dolazi do vikanja.

Bez obzira na to o čemu se radi, stavite jasno do znanja da ono što ste tražili da se uradi nećete ponovo razmatrati, ali učinite to dok ste još uvijek smireni. Zadržite smireni ton i naučićete dijete nešto korisno o tome kako da se kontroliše.

Ukoliko završite sa vikanjem i dijete će to naučiti. To nije ništa korisno, već je jako štetno kao model ponašanja na osnovu koga uče kako da se nose sa svojim osjećanjima, kopirajući vas.

13. Ne umanjujte djetetovo emocionalno samopoznavanje. 

Poštujte osjećanja djeteta prema drugima. Ukoliko dijete ne voli da ga neki rođak grli, naučite ga da se rukuje. Ako predškolsko dijete odbije da se ponovovo igra sa nekim djetetom na igralištu čujte zbog čega je tako i pokušajte da mu pomognete da riješi problem, ali u svakom slučaju, dozvolite djetetu da samo odabere sa kim će se igrati.

Potvrdite djetetovu sposobnost da vjeruje svojim osjećanjima, uključujući i nelagodnost koju može da osjeća. Djeci je potrebno da od najranijeg doba donose sopstvene odluke o odnosima sa drugima.

14. Naučite dijete da govori o teškim stvarima. 

Mnogi izazovi mogu da stoje pred vašim djetetom – fizički se razlikuje od druge djece, otac je odsutan, ima poteškoća u učenju, usvojeno je, predstojeći razvod roditelja, djeda je alkoholičar. Ili je djetetu jednostavno teško da vam kaže da je preplašeno od testa u školi, da se osjeća kao da ga trener sve vrijeme kritikuje, da ga druga djeca u školi zadirkuju.

Svako dijete ima probleme o kojima se boji da diskutuje. To su problemi kod kojih su mu Vaša podrška i vođstvo najpotrebniji. Naravno, prvo vi treba da prevaziđete sopstvenu nelagodu oko problema. Nemojte osjećati krivicu.

Potrebno je da vam dijete redovno iznosi ono što ga muči. Jedan od dobrih načina je da iskoristite nekoliko mirnih trenutaka u mraku, pred djetetovo spavanje i pitate dijete kako mu je prošao dan. Šta je bilo lijepo, a šta teško?

Zapanjujuće je kako kombinacija mraka i predstojećeg spavanja zna da bude stimulativna i pomogne rezervisanoj djeci da se otvore.

Izvor: superdete.com