Mnogo smo puta pomislili kako Bosna i Hercegovina krije nevjerovatne prirodne i kulturno historijske potencijale, ali da li smo se ikada odlučili bolje upoznati svoju zemlju?
Da li smo ikada vidjeli smaragdno zeleno platno sto se kači o sedrene barijere Trebižata, dok se spušta niz 30 metara visok vodopad Kravice? Jesmo li se ikada umili bistrom proljetnom ledenom vodom Štirinskog jezara Zelengore, vodom koja od, suncem otopljenog snijega, se spusti u jezero, i tako napravi oazu koja se krije tu već hiljadama godina? Hoćemo li upoznati našu domovinu ? Hoćemo li Neretvnom, koz Glavatičevo da plovimo, pa da u Konjicu kahvu popijemo? Hoćemo li ući u tajnovite tunele Visokog, i tako preuzet pečat bosanstva što nam nepoznat predak sakri? Pa zar, da Bobovac, grad nam kralja Kulina, ne počastimo dolaskom i tako se sjetimo dobrih dana, dobrih da će teško kada boljih biti. Zar ne otići u Travnik pa čuti kako Mehmed Fatih , kročivši u taj grad, reče da Bosna je “vrelo najljepše ljudske vrste?
Pa ako tako i jeste, onda nema veze što neko dole zamuti niz rijeku, vrelo ostaje vrelo, uvijek bistro.