Poučna priča: Bolnički prozor

U jednoj bolničkoj sobi, ležala su dva starija čovjeka. Oba su bila teško bolesna. Jedan od njih morao je svaki dan da sjedi u svom krevetu,kako bi izlazila tekućina iz njegovih pluća.Dok bih sjedio,uglavnom bi bio okrenut ka prozoru, jer je njegov krevet bio tu, odmah do prozora. Drugi pacijent je, ipak, cijelo vrijeme morao ležati na leđima. Nije se smio micati.Bolnica, i njihova sudbina ih je zbližila. Postali su prijatelji. Znali su satima, i satima pričati kao da se poznaju već godinama. Ustvari upoznavali su se, kroz priče o svojim suprugama, svojoj porodici, svojim kućama, poslovima…I tako, iz dana u dan.Kada bih starac ustao da sjedi, svom prijatelju bih opisivao šta sve vidi kroz prozor. Šta se to sve zbiva vani.

Kakvo je vrijeme, koje su nove ptice doletjele, slučajni prolaznici, dječica…Njegov prijatelj je uživao u njegovim pričama. Zatvorio bih oči i zamišljao tu živahnost koja vlada vani, i jedva čekao taj dana kada izađe iz bolnice. Da se i sam pridruži životu, i svijetu, nečemu lijepo što se zbiva izvan bolničke sobe. Svakoga dana kada bih starac ustao, nešto novo bih vidio, park pokraj jezera bi bio pun labudova, patkica koje su se igrale u vodi. Nove dječice koja pokušavaju da izrade, svoje prve papirnate čamce, da otplove. Mlade, zaljubljene i sretne ljude, momke i djevojke kojima se, i na te kolometre, vidi ljubav, energija kada se tržeći za ruku kreću kroz šareno, mirisno cvijeće. Tu bi bilo i stalnih posjetilaca. Hoću reći, bujna stabla koja su ukrašavala tu atmosferu, a i pomalo skrivala grad iza svoje krošnje.

Jednoga dana, imali su čast prisustvovati i paradi koja se zbivala vani. Starac pored prozora je pažjivo opisivao svaki detalj koji se zbivao. Iako je njegov prijatelj nije moga ni vidjeti, a ni čuti, očima svoga uma, i starčevim detaljima; oni su bili tamo. I tako, prolazili su dani, sedmice,njihovog druženja, ali i boravka u bolnici.

Jednoga jutra, doktori su pronašli beživotno tijelo starca koji je ležao kraj prozora. Rekoše da je umro mirno, u snu.I njima je bilo teško, i žao tog umiljatog starca. Svi su ga voljeli. Kada su iznijeli starčevo tijelo, njegov prijatelj izrazi želju da ga premjeste na njegovo mjesto. Kraj prozora.Smjestiše ga u novi krevet, novo mjesto. Na mjesto njegovog druga.Pomislih da je sada trenutak da i on pogleda šta se zbiva vani, da vidi taj prizor za kojim žudi.Od prvoga dana.

Polahko, mukotrpno, uspio je da se primakne prozoru. Bio je uzbuđen, napokon može i on da gleda kroz prozor.Ali…kada je podigao glavu,imao je šta i da vidi..ustvari nije imao ništa da vidi.Ispred njega se samo nalazio veliki zid. Iznenadio se. Nije mu bilo jasno kako je njegov prijatelj mogao da vidi toliko lijepih stvari, toliko toga lijepoga, a ustvari nema ništa. Upitao je sestru koja se brinula o njemu u bolnici.Ona mu reče da je umiljati starac bio slijep. Nije mogao ništa da vidi, čak ni taj veliki zid ispred sebe. Zatim nastavi:”Možda je samo htio da te ohrabri!”….