Sportska priča za sva vremena: Svijet aplaudira bosonogim miševima iz Meksika

Šekspir jednom lijepo napisa “Neka misli tvoje – ne budu tamnice tvoje”. Priča koja slijedi govori o tamnicama u koje se i mi sami često zatvaramo. Rešetke tih naših tamnica su isklesane stavom “Ne mogu ja to, jer…”. Čuvena opravdanja. Utamničeni u svoje misli, često ne mrdamo, niti uspjevamo da budemo ono za šta smo stvoreni. Priča, međutim nije o opravdanjima, jer su ona nama tako i toliko svojstvena da nema smisla da ih još i opisujemo. Priča je o djeci koja drže čas na temu “sve je moguće onome koji veruje”.

Oahaka. Mala meksička država, sa nešto više od tri i po miliona stanovnika, od 118 koliko ta zemlja ukupno ima. U Oahaki žive brojna plemena domorodaca, od kojih skoro polovina uopšte ne zna španski jezik, a siromaštvo nikako da se iskorjeni. U toj maloj meksičkoj državi dobrom zaradom se smatra dnevnica od pet dolara, što je oko 8 KM.  Tamo, kao i ovdje, živi se sa mnogim problemima.

 Oko 23.000 stanovnika su pripadnici jedne posebne domorodačke populacije. Pleme Triki. Oni žive uglavnom u najsiromašnijim dijelovima najsiromašnije meksičke državice. I, nekim čudom, imaju sjajan dečji košarkaški tim. Tu i počinje naša priča.

Okupljeni oko nekoliko trenera koji su im prenijeli ljubav prema igri pod obručima, dječaci i devojčice starosti od osam do 11 godina počeli su da uživaju u čarima košarke. Često su na terenu bosi, jer se tako i kreću kada nisu na treninzima. Treneri, međutim, nisu marili za to, pustili su djecu da uživaju na način na koji im to prija, a oni su se posvetili njihovom razvoju. Uz tri uslova: mladi košarkaši moraju da imaju dobre ocjene u školi, da nastave da čuvaju svoj jezik i da pomažu ukućanima oko dnevnih obaveza.

[youtube_sc url=”http://www.youtube.com/watch?v=5zNmSa7IqlQ” width=”620”]