Sarajlić: Svi zanati imaju perspektivu, samo ih treba voljeti
Bijela Hronika 28/08/2013 Naj Vijesti 0
Enes Sarajlić iz Bugojna jedan je od rijetkih kazandžija na području SBK-a za kojeg je zanat, kojim se intenzivno bavi zadnjih pet godina, nešto najljepše što mu se moglo desiti u životu.
S ljubavlju i velikim zadovoljstvom izrađuje komplete džezvi, table, šećernice, tepsije i druge unikatne predmete i suvenire, nastojeći razuvjeriti one koji misle da je starim zanatima “odzvonilo“ i da nemaju nikakvu perspektivu, da to nije baš tako.
– Mnogi će kazati da stari zanati umiru a ja, evo, činim sve da se to ne desi. Nije mi teško jer volim to što radim. Dok gledaju moje proizvode mnogi ljudi kažu kako za sve ovo treba živaca. Istina, treba živaca dok se ne nauči a kada se nauči onda se čovjek odmara. Ja se, vjerujte, odmaram dok radim. Svaki unikat je ručno iskovan, pažljivo i s puno ljubavi – kaže ovaj Bugojanac.
Budući da je po zanimanju metalostrugar i da je nekada radio u preduzeću “Slavko Rodić“, a petnaest godina i u “Binasu“, u izradi predmeta najviše koristi alat koji je sam izradio.
Puno toga korisnog, dodaje, može se uraditi s običnim ekserom, turpijom, šarafićem, komadićem željeza ili armature. U izradi jedne džezve bitna je, ističe, svaka operacija.
– Sve je bitno, od samog početka, od nabavke materijala, sječe bakra. Jer, ako se isječe kako ne treba, više je i otpada, a bakar je sam po sebi skup. Znači, mora se voditi računa o tome, ali važno je i sve ostalo, kako saviti materijal, izraditi džezvu, zagrijati, naliti olovo… Uglavnom, potrebno je puno pažnje i umijeća da bi se napravio kvalitetan proizvod. Kada započnem praviti džezvu, obično krenem odozdo, sa dna, i nikada ne znam kako će ona izgledati do vrha. Ideje za dekoraciju jednostavno dođu same, onako iz glave, usput. Pomislim, ovako ću, onda dodam neki detalj, uporedim s ostalima i na kraju odaberem onaj koji mi se učini najljepšim – naglašava on.
Nije siguran da li se neko ranije u njegovoj porodici bavio zanatom koji mu je “prirastao k srcu“. Kaže da to, možda, ima neke veze sa njegovim prezimenom Sarajlić. Naime, po pričama starijih ovo prezime datira u bugojanskoj općini od momenta dolaska ljudi koje je domicilno stanovništvo nazivalo Sarajlijama.
– Najveći broj kazandžija je u Sarajevu. Nadaleko su poznate njihove radnje na Baščaršiji. Želja mi je da jednog dana i moji proizvodi budu u srcu glavnog grada BiH – priznaje.
Zasad će se, veli, zadovoljiti time da ostane na mjestu na kojem ga ovog ljeta mogu posjetiti svi zainteresirani, u Sultan-Ahmedovoj ulici u centru Bugojna, gdje je nedavno registrirao radnju.
– Radim na licu mjesta i ljudima je to interesantno. Mnogi dođu, pogledaju, neki kupe nešto. Na ovaj način “ubijam vrijeme“ a i narod je u prilici da vidi kako nastaju proizvodi koje su ranije mogli vidjeti samo u izlozima – kaže Sarajlić.
Bez obzira na trenutnu besparicu i nezaposlenost zadovoljan je interesom koji vlada za njegove proizvode, od kojih su mnogi završili diljem svijeta.
Na pitanje ima li perspektive u zanatstvu i kazandžiluku i može li se živjeti od posla kojim se bavi odgovara:
-Ima, kako da ne. Svaki zanat je perspektivan, samo ga treba voljeti, i onda nema nikakvih problema. Najgore je sjediti i žaliti se na sve i svakoga i očekivati da ti neko drugi da ono što trebaš sam zaraditi – poručio je.
Izvor: Fena
Ovaj članak trenutno nema komentara
Prvi komentarišite članak