Ima li igdje mjesta za krivnju ondje gdje se dešava ljubav?

Nije se jednom u mom iskustvu pojavila žena, koja se izborila za svoje vrijeme, i onda, kada ga je napokon sebi uzela, osjećanja je kako u njoj tinja, potom lagano raste, kao neko strano tijelo, koje njeno tijelo obuzima – osjećaj krivice.

A žene, one su, ma koliko im racio dominirao, ipak, osjetljivije na osjećanja. One mogu sve sebi u glavi posložiti savršeno lako, i zbog čega im je bitno to vrijeme za sebe, i koje dobrobiti ono za njih ima i koliko im je potrebno – sve njima bude jasno, ali, taj osjećaj, ta krivica, raste.

Znate, veliki je korak uzeti to svoje vrijeme, doći to toga. Od žene se očekuje, počevši od drugih prijateljica, koje su isto žene, da budu tu, u onim situacijama, u kojima im treba neko za razgovor, da slušaju, budnim uhom, reaguju ažurno, budnom rukom, i drže pažnju, budnim okom. Kada žena odluči, da nekada, to vrijeme u kojemu je očekivana kod jedne prijateljice u “duševnoj patnji”, odabere za sebe, da se malo odvoji od bivanja podrške drugoj, a dodvori bivanja podrškom sebi, nastaju prvi milimetri pucanja. Ono što puca je, sa strane osobe koje je odbijena, odnos prijateljstva. A, ono što puva ustvari je Slika koju je druga osoba stvorila o njoj. To valja jasno ograničiti.
Lijep je osjećaj biti tu za nekoga, suosjećati, ali je jednako lijep i biti tu za sebe, osjetiti kad više ne možemo suosjećati. Osjetiti da smo preplavljeni i uzeti isto vrijeme koje smo davali nekome, sebi.
I ljudi to nazvaše sebičnost.
Nazvaše sebičnim brinuti se za sebe. Kao da, brinuti se za sebe, nije jednako potrebno i nije jednako bitno za brigu za druge. Tek onda, kada sam sebi dobra, kada sam sebi dala ono što osjećam u nedostatku, tek onda, mogu da budem raspoložena potpuno, i potpuno budem tu za druge.

Zamislite to ovako. Ja sam sklop puzli. Kada se, kao takva, nekome dajem za oko, bitno je da budem potpuna. Inače će, neko, kao što se ljudima i dešava, primjetiti dijelove koji mi fale. A i ja, ne dajem se potpuno. Dajem se samo onim dijelovima koje imam, oku, koje bi u meni nalazilo potpunost. Zato, trebam vrijeme, da bi se ti dijelovi koji fale, uklopili na mjesto. Da bi se, u koncu, mogla potpuno dati oku. I stojati transparentna, ne ustručavajući se.

Kao što rekoh, slika o ženama jeste, da su one, za razliku od muškaraca, sklonije tome da u društvu jedna druge, govore o problemima, razmatraju riješenja, govore o osjećanjima, poslažu ih na pripadajuća mjesta, na pripadajuće nivoe inteziteta. Kada žena odluči da je vrijeme da se pobrine za sebe, od svih, koji imaju takvu sliku o njoj, dobija negodovanje – otvoreno, ili prikriveno, ili, ako se ne javi negodovanje – ona ga očekuje. I ona se ustvari odmiče od svojih očekivanja od sebe, od svojih uloga, koje ima. Odmiče se iz okalupljenja u koje je stavljena.

I njen glas joj kaže ” To je sebično”.
Ali, draga, vrati se opet na to,
šta možeš ti drugima da daš, ako nisi već sebi dala. Ako nemaš brižno uho za sebe, osjećaja će da te preplavljuju svakodnevno, i nećeš ni moći da se suočavaš da osjećanjima drugih, koja bi trebala samo da slušaš, a ne upijaš. Osjećanja će dotaći tvoja, i u toj miksturi, prije će se desiti ono što ne bi nikada poželila.
Vrati se na to, da i tebi treba ljubav, istom mjerom u kolikoj treba i drugima. Zašto baš sebi da je ne daš, u istoj mjeri u kojoj drugima daješ svakodnevno. Napuni svoje rezerve. Onda se ljubav prema drugima umnožava.

Budi tu za sebe. Utišaj taj glas krivnje. Njemu nema mjesta. Ima li igdje mjesta za krivnju ondje gdje se dešava ljubav?

Fix yourself