Arsen Dedić: U životu nikad nisam vidio internet

Jedan od najvećih kantautora, kompozitora i pjesnika sa ovih prostora, veliki Arsen Dedić (77) govorio je za Novi list o tome kako i dalje za pisanje koristi olovku i gumicu, o strahu koji je postao “naše redovito stanje”, Gabi Novak, Tinu Ujeviću, Sergiu Endrigu…

Strah je postao naše redovito stanje

– Pogledajte naša politička izvješća, naše vijesti, naše informativne emisije. Pa sve je, zapravo, prijetnja, sve je svađa, sve je zabrana. A osim toga, postoji panika od gubitka posla, što je najvažnije. Jer ljudi koji imaju sposobnost samo da rade, ako im se oduzme to pravo i ta sposobnost, a što im drugo preostaje nego strah od budućnosti. Pa ljudi imaju djecu, pa onda sigurnost djece, pa onda enormno nasilje nad djecom. Strah je postao jedno dosta redovito stanje.

– Ako strahuješ, onda služiš strahu, služiš onima koji proizvode taj strah, a u tu se poziciju nikad neću dati u životu. I nastojimo da se nikad ne damo, ni moja Gabi, koja je hrabrija od mene, ni moj sin i kćerka, ni moje dvije unuke… Da se nikada ne živi u tom strahu.

Tin Ujević

– Ujević mi je jedan od najdražih pjesnika, ako ne i najdraži u nas. Nažalost, nisam ga osobno upoznao, ali sam ga jednom vidio u životu. Kad sam još kao gimnazijalac došao u Zagreb, sjedio je na balkonu Kazališne kavane. Imao sam tu sreću vidjeti Tina. On je umro 1955. godine.

Nikada nisam vidio internet

– Volim da je što više snimljenog materijala i, naravno, ozbiljnih razgovora. Nakon toga se uselim u svoju radnu sobu i izlazaka više nema. Koristim samo gumicu i olovku. Ne pišem ništa kompjuterski. U životu nisam vidio internet, ništa od toga ne znam. Imam samo kućno zvonce; derem se »tko je«, i ne otvaram. I onda danonoćno pišem. A kad bi inače to napravio, da sam drugo radio.

Sergio Endrigo

– Kad je prvi put došao u Zagreb, bio je to siječanj 1965. On mi je bio kao stariji brat. Upravo se sada bavim Sergiom jer me je njegova kćerka Claudia koja radi veliku monografiju o ocu zamolila da ispišem i zbrojim njegove zagrebačke godine. U Zagrebu bi ponekad sjedio kod onih koji su ga jako voljeli, jednu večer kod Krajača, drugu večer kod Nikice Kalogjere, pa bi mu svaki od nas predočio nešto od toga što radi. I kad sam mu ja odsvirao »Sanjam te«, onda je rekao: »To je moj čovjek, čovjek za mene«. Eto, tako je počelo sve. Do posljednjeg dana. I posljednji put kad je izišao iz kuće, iz Italije, došao je u Zagreb. Zaljubio se u moju unuku, i ona u njega. I onda mi je Sergio rekao: »Ako ikada više dođem u Zagreb, doći ću zbog Lu, a ne zbog tebe«. I onda me je dva dana prije Uskrsa 2005. zvao i rekao da ide u bolnicu. Nažalost, nije se vratio.

Gabi Novak

– Gabi sam počeo udvarati kad je ona bila u 23. godini, vjenčali smo se 1973. godine, te godine rođen je Matija, otvorena je dvorana Lisinski, te sam godine objavio »Homo Volans«… A Gabi mi je bila namrijeta, što se kaže. Ona je prediskretna. To je žena koja je pjevala s Louisom Armstrongom, pjevala je na svim jazz festivalima na Bledu, pa s Garryem Burtonom, s Johnom Lewisom koji je vodio Modern Jazz Quartet, s njim je pjevala »The first time ever i saw your face«. I ona to sve diskretno drži, ne spominje nikome. Znate što to znači pjevati s Johnom Lewisom, Garyjem Burtonom ili pjevati 1958. u Ritz baru u Zagrebu s Armstrongom? To je kao da si osobno upoznao Boga.
Ona je moj glavni čuvar, ali i ja njen glavni čuvar. Meni je stalo do toga da ona živi duže nego ja, jer je ona stožerna persona u ovoj obitelji. Ona sve drži na okupu.

Tekst je u potpunosti prenesen sa portala: www.oslobodjenje.ba