Da mogu vratiti vrijeme…

Ono: “Da mogu vratiti vrijeme… sve bih drugačije.” I ono: “Da mi je da sam tada imala ovu pamet…eh, šta bih sve…”. Ta naša stalna vraćanja, na ono, što je prošlo, i ostalo tamo u prošlosti, za šta ne postoji način da se vrati, niti mogućnost da se popravi. Ono naše: “Trebao sam tako…”, koje nam se desi, svaki put, kada otisnemo taj teški uzdah s pleća, i sažaljivo nad sudbinom, zakoračimo u novi dan, bez da smo se ikada lišili, i starih dana, i starih vremena.

I ostajemo, negdje raspolućeni, na dvoje. Jedan, blijedi dio nas, ovdje je, a drugi, onaj značajnije vidljiv, je tamo negdje, i tamo negdje traje, u nekom prošlom vremenu, za kojim žalimo što se nije drugačije odigralo. A mogli bi, tako bi mogli, biti ovdje i sada, u ovom trenutku, i uzeti šta nam on ima za ponuditi, kao pravi mi, potpuni mi, neizblijedjeli. A ono Staro Ja, koje više i nismo, toliko, koje i jeste u suštini izblijedjelo, pustiti da bude tamo gdje pripada, tamo gdje je trebalo da ostane, u prošlosti.

Ali, uvijek, kao što biva, imamo mogućnost izbora. Možemo, ovaj trenutak uzeti, i napraviti svoj život takvih, da, ako i nekada pogledamo unazad, samo možemo da kažemo: “Sve bih opet ispočetka.” Možemo, ovog sada trenutka, donijeti neku važnu odluku, koja će značajno da promijeni naš život na taj način, da sve ono što nam je teško, dobije težinu vrijednosti na sebe, i onda, možemo da krenemo naprijed, samo naprijed, i možemo, kada pogledamo nazad samo reći: “Vrijedilo je. Sve što se desilo je vrijedilo.”

Hoćemo li? Hoćemo li sebi dati priliku da prestanemo da patimo za onim što ne možemo vratiti? Da prestanemo tražiti nešto nemoguće, kao što je vraćanje vremena, i ispravljanje onoga što smo uradili, i na taj način, spriječavati sami sebe da uživamo u životu i onoj sreći koja nam je tu, svuda oko nas?

Hoćemo li zakoračiti u novi dan, zahvalni za lekcije koje nam je dalo vrijeme koje je prošlo, i biti zahvalan za ovog Sebe, koje imamo ovdje i sada, ovog sebe, koji je ovakav kakav jeste u ovome trenutku, i koji u ovom trenutku, satkanom od svih prethodnih trenutaka, može da odluči da da svome životu jedan divan pečat vrijednosti, zbog kojeg bi ga svaki put ponovo proživio, bez kajanja.