Pravi izbor partnera

Izbor bračnog partnera se nameće kao jedna od čestih tema u psihoterapijskoj praksi. Dilema oko valjanosti izbora partnera postavlja se, kako prije, tako i poslije samog čina ulaska u brak. Preispitivanje je ovdje potpuno opravdano, sve dok ono ne počne isprazno da troši mentalnu energiju.

Izabrati životnog suputnika nije nikako beznačajna, ni jednostavna stvar. Mnogi ljudi lako biraju, a nije pravilo da se obavezno i pokaju. Duboko vjerujem da čovjek nema kapacitet da u toj odluci bude svjesno, u potpunosti pametan. Postoji mogućnost da svjesno sagledamo sve nedostatke partnera, ali nikako nismo u stanju da sagledamo svu složenost njegove ličnosti, kao što ni sebe ne poznajemo zaista u potpunosti.

Izbor partnera kod svakog pojedinca zavisi od specifičnog prelamanja usvojenih poruka, vezanih za kulturološke stereotipe o partnerskim odnosima i braku, onih koje roditelji prenose djeci.

Značajan utjecaj imaju obrasci emocionalnog vezivanja djece i roditelja, gdje na osnovu teorija emocionalnog vezivanja tvrdimo da usklađeni emocionalni odnosi između roditelja kod djece doprinose razvijanju osjećanja sigurnosti u sebe, kao i stabilnosti u emocionalnom razvoju i sazrijevanju. Međutim, hladni, distancirani ili konfliktni roditelji kod djece uzrokuju razvoj osjećanja nesigurnosti u sebe, zastoja u emocionalnom razvoju i sazrijevanju, kao i pojavu straha od emocionalnog zanemarivanja i povrijeđivanja. Na taj način djeci se prenose mnoga negativna značenja povezana sa budućim izborom partnera, ali i sa očekivanjem od partnerskih odnosa. Takve poruke u nekim slučajevima mogu da dovedu do toga da se mladi ljudi opredjele da ne zasnivaju brak i obitelj.

Dozvolit ćete mi da istaknem da u prošlosti izbor partnera nije predstavljao tako težak posao.  Izbor je bio lakši jer nije bilo puno slobode u njemu. Kako to mislim? Često mogućnosti za izbor nije ni bilo jer je to neko drugi činio, određivao sa kim ćete se vjenčati. Zvuči paradoksalno, ali bilo je manje nesuglasica i razvoda. Mnogi su, prihvatajući ograničenja, prihvatali i datosti, tražili u izboru dobre stvari ili se okretali drugim zadovoljstvima.

Šta mi danas radimo?

Sreća nije objektivna stvar, ona predstavlja osobni doživljaj, ali mi se čini da čovjek u XXI. stoljeću duboko vjeruje da sreća potiče od nečeg vanjskog pa zato i daje toliki značaj slobodi kao savršenom sredstvu dolaska do sreće.

Ako tražite “Gospodina pravog” ili “Gospođu pravu” vrijeme je da se preispitate da li u postojanje savršenog partnera zaista i vjerujete.
Sve da sada od vas zatražim da opišete ili nacrtate idealnog partnera, pitam se dokle biste stigli bez valjanog samouvida. Evo idealne vježbe: probajte da opišete za vas pravog partnera/ partnericu. Molim vas da prilikom opisivanja nemate na umu neki lik iz aktuelnih serija. Ako uspijete u ovoj vježbi, vjerujem da ćete saznati nešto o sebi.

Često problem ulaska u brak nastaje kod partnera koji su više godina u emotivnoj vezi. Takve veze pretendiraju da se istroše i tada se partneri nalaze pred ili-ili odlukom. Kod njih se na momente učini da je on/ona pravi/a, a onda se javlja crv sumnje.

Ne tako mali broj ljudi svoju nespremnost za ulazak u brak maskira teškoćom izbora partnera. Ako ste sa tim raščistili, onda je vrijeme da se uputite “sokakom” koji vam se nudi. Na pitanje koji sokak je za vas pravi, mislim da će se mnogi, ako ne svi, složiti sa mnom da pravog puta nema i da nemamo moći da izvjesno znamo.

Šta se dešava kada se izbor partnera izvrši?

Neki od nas budu zadovoljni, dok neki drugi postavljaju sebi niz pitanja: gdje mi je pamet bila? Što nisam poslušala/o roditelje? Trebalo je još da sačekam! Ove osobe misle da su napravile pogrešan izbor, samo im nije jasno kako je do toga došlo.

Ono što je izvjesno jesu zablude vezane za razumijevanje izbora partnera. Prva je da donosimo odluke iz pune svijesti, a to bi podrazumijevalo da znamo sve o sebi, svojim težnjama i realnosti. Druga, da smo bili nesvjesni tokom izbora partnera, da ne znamo zašto smo ga odabrali i da je našim izborom dirigovao neko drugi, a ponajmanje mi sami.

Da vas ja ne bih dodatno zbunjivala dovoljno je da shvatite da se svako od nas u jednom datom trenutku odlučuje za njemu najprihvatljivije rješenje, na osnovu podataka koje trenutno ima vezano za njegove želje i realnost, dakle na osnovu onog čega smo svjesni i šta želimo da vidimo. Sve druge želje nisu na razmatranju, mnoge su sklonjene u stranu, na odluku djeluju iz potaje. Neki se na putu preispitivanja začude prilikom spoznaje da im je tokom izbora partnera bila važnija strast od osjećanja sigurnosti. Drugi se, pak, začude stepenom prioriteta koji su dali materijalnom segmentu, zanemarujući potrebu za prihvaćanjem i razumijevanjem. Netko biva iznenađen svojim impulsivnim izborom partnera, izborom po inerciji.

Šta je onda činiti?

Važno je promijeniti perspektivu problema, od prošlosti ka budućnosti. Ostati u vezi, naći ljubavnika/cu, mijenjati se ili naći način da se drugi mijenja, razići se na neko vrijeme, razvesti se. Svaki problem ima rješenje, a ja se ovdje pitam šta vas ometa da počnete i da ga tražite, makar rješenje bilo i prihvaćanje činjenice da niste uspješni i ispunjeni na nivou partnerstva.

Ako ne uspijete sami da nešto promijenite, zatražite pomoć bračnog psihoterapeuta. Probajte sve, ali ako ostanete u nepomičnom statusu, meni će onda ostati samo misao da vi u takvom braku, odnono partnerskoj vezi, ipak imate neke koristi.

Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije, Izvor:  http://www.zenasamja.me/