Za šta smo zahvalni danas?

Prije par dana, očima sam preletjela preko nekih slika, tražeći mala zrnca mudrosti, da otpočnem razmišljati kako je život lijep, jer su ljudi i iz muke stvarali tako lijepe stvari i iz života, ostavljajući ih u amanet drugima, da ih ili pronađu u dotadašnjem iskustvu ili zapamte, kada im se desi iskustvo da ih se sjete, i da se ne iznenade.

I tako sam naletjela na sliku na kojoj je pisalo: “Why am I grateful today?”(Zašto sam danas zahvalan/na?). I, iako mi je pažnju zadržala ta slika, ali samo na par sekundi, jer sam nastavila dalje, ponovo mi se, kao prisjećanje, vratila danas, kada sam vidjela kako je lijepo nebo nadamnom, kako se, kao proliveno mlijeko, razlijevaju oblaci, kako prolaze automobili, dajuci gradu ritam, kako su se dizale i spuštale papucice gasa. Bilo je kao da sam bila djelićem nekog krvotoka nesastavljenom od uobičajenim ćelija i krvnih zrnaca, nego od raznobojnih i raznovrsnih tjelašaca ljudi, stvari, zraka, oblaka, i lijepo mi je bilo biti dijelom svega toga. Stopila sam se u tok ulice i kao i uvijek gledala svugdje uokolo, tražeći detalje koji ce mi utonuti preko oka u misli, i po kojima cu zaključiti kako se osjećam danas. Kada sam zapažala vesele ljude, znala sam koliko uživam u smijehu i koliko ga nosim u sebi, a tuzne sam zapažala bas onda kada sam u sebi teglila previše nemira. Tada sam bježala od pogleda i hodala gradom prebirući po sivim detaljima i namjerno izbjegavala lica.

Danas, kada sam se tako prostrano osjećala, i tako pripadajuće, vratila mi se u misao ta rečenica: Zašto sam zahvalan? I počeli su da dolaze odgovori, bez da sam htjela da ih pronađem. Kao da su oni pronalazili mene. I sretala sam drage ljude, i postajala odjednom zahvalna zbog toga, iako pomalo ljuta na sebe jer sam ih sve do tada olako shvatala. Svi ti dragi ljudi su poklon, svi su tu da nas posjete koliko smo živi, koliko pripadamo, koliko treba da budemo zahvalni jer smo primjećeni, jer smo pozdravljeni. Treba da budemo zahvalni, jer imamo tu čast. Samo znajući koliko ih je, pored nas, kojima ljudi prilaze, izopćenih, odbačenih, koji osjećaju da ne pripadaju vremenu, ni prostoru, ni spektru razumjevanje drugih. Nažalost. Da smo barem svi tretirani, ni manje, ni više, nego kao živuća bića, kao osjećajna bica, kao bića kojima treba da budu priznata, i primjećena, i dotaknuta i doživljena. Bogatstvo je pripadati. Moći podijeliti. Moći biti razumljen. Moći biti saslušan. I tako sam, odjednom, odlučila, da kraj svakog dana, dočekam pogledom unazad na stvari za koje sam zahvalna, a koje mi je taj dan poklonio. I onda sam otkrila, da mi se desilo mnogo lijepih stvari, o kojima, u vrijeme dešavanja nisam ni razmišljala. I kada sam se osvrnula na današnji dan, vidjela sam da mnogočemu mogu da budem zahvalna. I onda, onda sam donijela odluku, da i druge ljude podsjetim da isto mogu pokušati.

Ljudi često ne razmišljaju o tome kako je život pun darova, koje zaslužuju zahvalnost, a koje propustimo žureći za slijedećim danom. Molim vas, iz poštovanja prema svakom danu koji vam je dat, osvrnite se, makar mislima, makar ne pisali o tome, kao što sam ja pisala, nazad, i pogledajte sta vam je sve pruženo taj dan. I mogu se kladiti, makar jedan osmijeh će vam razleći licem. I ako ne prije, onda, recite Hvala.

Pozitivne.info