Ne čekajte “pravi” trenutak, uzmite trenutak i učinite ga Pravim

Koliko puta u životu smo oklijevali, stojeći licem u lice sa strahom šta sve nosi potez koji se spremamo napraviti? Oklijevali, i stojali na mjestu, nigdje ne mičući, samo zato, jer smo i suviše poznavali to mjesto na kojem smo, da bismo napustili njegovu sigurnost, i izvjesnost koju ono nudi? Stojali na mjestu, i čekali da nešto nama dođe? A našli bismo se na pola puta sa svojim željama, kada bismo samo zakoračili, jednim odvažnim korakom (uprkos tresućim koljenima) prema njemu.

 Zašto nas je toliko strah pokušati nešto novo, samo zato jer bismo mogli napraviti pogrešan korak, srljajući u nešto u čemu se možda nećemo tako uspješno snaći. Pa, ljudi smo, griješimo, i greške nam se svejedno dese, i onda, kada smo najuvjereniji u sigurnost koju nam neki odabir nudi. I ništa u tome nema loše. Svaka pogreška, daje nam novu priliku da prevaziđemo svoje granice, da iskoračimo iz kalupa u kojem smo, i da ga proširimo za broj više. Svaka pogreška, ukazuje nam na mjesto u nama na kojem još možda da se radi, koje je spremno za svoj rast. I svaka pogreška će nam se ponavljati, mnogo puta u životu, sve dok ne shvatimo šta je to što ona želi da nas nauči, šta je to što onda od nas želi da ponesemo u dalje putovanje, sa novim, sa boljim, sa naprednijim sobom.

 Svaki novi put, koji svojim stopalima počnemo da osnivamo, jeste težak, ali da li doista, išta, išta što u životu vrijedi, dolazi bez truda, bez napora. Da li zaista umijemo da cijenimo ono što smo dobili olako, u šta nismo uložili svoje vrijeme, svoju ljubav, svoje ustrajavanje, svoju borbu? Ograđeni smo samo onim zidovima koje sami oko sebe postavimo. Svaka nova vještina, svako novo, bolje sutra, od nas zahtjeva da prevaziđemo sebe, da uložimo veliki napor kako bismo proširili ograničenja koja smo prije toga sebi postavili. Samo mi možemo da ih pomjeramo. Niko drugi ne može, niti će kad moći da uradi ništa drugo, nego da nas u tome podstakne. Svako prevazilaženje vlastitih granica znači strah, znači blagu bol. Kao što leptir, da bi to postao, mora da provede dane i dane pokušavajući da rastegne, i na koncu, raspori čahuru u kojoj se nalazi, leptir da bi ojačao svoja krila i vinuo se u visine, da bi okusio dah vjetra, miris polena, mora prvo da ih svom snagom pokušava isčupati iz tog zatvora čahure. Isto tako, mi, trebamo, vjerujući u snagu koja postoji samo u nama samima, i koju drugi mogu samo podstaći, samo probuditi, ne i stvoriti u nama, ako mi mislimo da je nemamo, iskoračiti i uzeti trenutak, koji predstoji, i učiniti ga pravim trenutkom, idealnim trenutkom za poduzeti odlučujući korak u svome životu.

 pozitivne.info