Sreća je slijepa

Na igralištu se čuo smijeh djece. Mladić koji je tuda prolazio, upita svoga učitelja:

„Reci mi, molim te, kako to da svi ljudi žele biti sretni, a ipak to ne uspiju?“

Učitelj pokaže na zaigranu djecu: „Ja mislim da su ova djeca na igralištu sretna.“

„Kako i ne bi bila“, odgovori mladić, „igraju se.“

Potom nastavi: „Ali što je sa srećom odraslih?“

Učitelj odgovori: „Kao i sa srećom djece.“ Dok je to govorio, uzme iz džepa nekoliko malih novčiča i baci ih među djecu. Odjednom nestade osmijeha na njihovim licima i svi se slete da bi ugrabili bačene novčiće. Otimali su se za njih. Umjesto smijeha i igre, nastala je velika galama.

„Dakle, što je omelo njihovu sreću?“, upita učitelj.

„Svađa“, odgovori mladić.

„A što ih je dovelo do svađe?“, nastavi učitelj.

„Pohlepa“, rece mladić.

„Dobio si odgovor na svoje pitanje“, reče učitelj udaljujući se od igrališta.