Nekada, ne vidimo ono za čime žudimo, a ono je tu, ispred nas

Jedan čovjek je za vrijeme zlatne groznice riješio da proda svu svoju imovinu da bi kupio opremu za kopanje zlata i obezbjedio hranu za ovaj poduhvat. Otišao je u planine zajedno sa drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom.
Dani su prolazili, a on nije pronašao ni trunku zlata. Prolazili su mjeseci i godine, on je postajao sve siromašniji i siromašniji i na kraju je ostao bez ičega. Razočaran poslije svega, riješio je da ode u jedno napušteno mjesto, gdje su ostale prazne barake, i da tu umre. Kako se osjećao veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, odlučio je da ode negdje u prirodu.

Stigao je do jednog potoka, koji je tekao pored divne livade do koje je bila šuma. Tu je stao i posmatrajući ovaj predivan prizor prirodne ljepote koje nam je Bog podario, odlučio je da tu napravi sebi jednu malu kućicu. Kako je bilo toplo vrijeme, iskopao je rupu pored potoka i počeo da pravi cigle od te zemlje i da ih suši na suncu. Od njih je kasnije sagradio malu kućicu na sred poljane. Došla je zima, a on je, onako izmoren i razočaran, umro od gladi i hladnoće.

Od tada je prošlo puno vremena i jedan mladi bračni par je rijepio da kupi taj plac i sagradi na njemu kuću. Sagradili su kuću, ali im je smetala ta neugledna kućica na sred livade, pa su riješili da je sruše. Kada su počeli da je ruše, primjetili su da u ciglama nešto svjetluca na suncu. Odnjeli su ciglu na analizu i ustanovili da je razlog tome zlato.

Mjesto odakle je vađena zemlja za te cigle je bilo bogato nalazište zlata. Na tom mjestu je kasnije otvoren jedan od najvećih rudnika zlata.

Zamislite koliko jedan čovjek može da bude slijep pored svojih očiju i ne vidi bogatstvo koje tako dugo traži. Čovjek je umro od gladi u kući od zlata.