Lazarev: Tko je sretnik, a tko nesretnik

Na pitanje kako biti sretan odgovaraju sve svjetske religije. Treba samo razumjeti. Ako to čovjek ne razumije tada u skladu s tim ne može ni biti sretan.

Evo zamislite- dobili ste to o čemu ste maštali. Čovjek je maštao o novcu i daju mu milijun dolara: Izvoli. A kroz 7 dana su ga kaznili. Sreća se završila. Zato što sreća za njega nije novac, već mogućnost da nešto izgradi, uzajamno djeluje, to je davanje energije, razvijanje i slično.

Tako, kada čovjek daje energiju i razvija se – to je sreća. Ako je njegova energija, njegov razvoj usmjeren na sve veću vezanost za vanjski svijet, za požudu, za osobu, seks, tada on u početku osjeća sreću. Vezanost raste, sreća se pretvara u strah. Vezanost raste, strah se pretvara u ljubomoru, mržnju i što više raste vezanost on sve više postaje nesretan. Izvana je sretan ali je nesretan unutra. Zato vezanost lišava čovjeka mogućnosti da bude sretan pri svakom vanjskom posjedovanju.

Isto je i sa sposobnostima i sa radom. Dobio je dobar posao, dobio je visoku zaradu, prelijepe perspektive … uzeo je još i veliki kredit. Tad odjednom pomisli- otpustit će me s posla, javlja se strah. Na poslu su napravili odabir … strah se udvostručuje “ja se ne mogu riješiti svega i kredita” itd, itd. Počinje loše raditi- strah paralizira energiju. Postaje još iskompleksiraniji, traži krivce itd, itd. Što više bude imao, to će mu bolnije biti to izgubiti. Sjetite se kada je 2008. bila kriza, jedan od najbogatijih ljudi u Njemačkoj- jedan od vlasnika koncerna Volkswagena, bacio se pod vlak, jer su za neki postotak pale dionice.

Zato istinska sreća nije u nedostatku svega kako mnogi shvaćaju. Religija kaže odbaci sve i budi sretan. Istinska sreća je u tome da mi možemo posjedovati različite aspekte čovječje sreće – ne oviseći od tome, biti nevezani. Koliko ja ne ovisim o njima toliko ih mogu i imati. Koliki je osjećaj ljubavi unutarnje neovisnosti koji je u principu povezan s pojmom vjere, ljubavi i moralnih osobina, koliko je toga u meni toliko ja mogu imati izvana. Ako ljubav iz moje duše nestaje, tada energije nema tada se i pojam sreće treba izvana sužavati. Ljubav u duši i visoke karakterne crte su temelj naše sreće. Koliko je obimna naša duša, toliko može biti zdravo tijelo i toliko možemo imati sretnu sudbinu.

Još jedna važna nijansa koju želim reći: Mi živimo stereotipno i navikli smo govoriti da “u grob sa sobom čovjek ništa ne odnosi, u grobu nema džepova”. Potpuno ispravno – ovo se odnosi na materijalne aspekte. Novac sa sobom u grob ne možeš ponijeti, to je još u Bibliji rečeno, čovjek sakuplja, sakuplja, a već sutra će umrijeti. I rečeno je: “Ne sakupljajte sebi blaga na zemlji već sakupljajte sebi blago na nebu.”

Što znači sakupljajte sebi blago na nebu? Podrazumijeva se da je to ljubav prema Bogu, no kako izgleda ljubav prema Bogu? Pojam ljubav je stvar koja nije sasvim razumljiva mnogim, nitko ne može odgovoriti točno na pitanje: Što je ljubav? Ljubav jedne osobe prema drugoj može dovesti do toga da se jedan razboli: “isušila ga ljubav. “. Što se strasnije čovjek veže, što je njegova duša jače vezana za sve, to će ljubav za njega biti štetnija, on osjeća sreću i istovremeno shvaća da će je izgubiti. To jest, kada je ljubav vezanost – to nije sreća.

Zašto Krist govori molitvu “Oče naš”- jer je ljubav prema Bogu kao ljubav prema roditeljima, ona je lišena tog energetskog aspekta. Ljubav prema Bogu je bogoslužje, obožavanje, poštovanje i služenje, poštovanje volje Svevišnjeg i kada je tako doživljavamo – to je osjećaj ljubavi, tada kod nas nema koristoljubljivog momenta. Jer osjećaj ljubavi kako ga mi osjećamo podrazumijeva dobivanje užitka. A ljubav prema roditeljima je sreća samo zato što su te donijeli na svijet i sreća zato što im možeš biti zahvalan.

Još jedan važan moment. Pojam ljubavi prema Bogu nije skroz samo osjećanje. Sjećam se kad sam 1995. godine bio u New Yorku i tamo je bila grupa ljudi koji su rekli: “Treba spasiti cijeli svijet. Hajde da ljubav pošaljemo svugdje, ljubav i svjetlost i spasit ćemo cio svijet.” Osjetio sam da tu nešto nije uredu. Ako želiš čovjeku pomoći ne trebaš mu davati energiju. Jer je đavo biće koje se puni energijom na štetu ljubavi.

Dakle, ne treba slati ljubav, treba osjećati ljubav prema drugoj osobi, a ljubav kao energiju ne treba slati. Jer se možeš naprosto istrošiti. Zašto se čovjek onako ludo zaljubljuje najčešće u mladosti? Jer je ljubav ogromna potrošnja snage i kada mi nekoga volimo, tada ponekad ide preopterećenje svega. Ako Boga volimo kao čovjeka, kod nas se mogu pojaviti zdravstveni problemi. Jedna stanica voli drugu, ali ako stanica počne voljeti cijeli organizam kao drugu stanicu, umrijet će zbog gubitka energije.

Dakle, ljubav prema Bogu ne izgleda kao ljubav prema čovjeku. Vrlo lijepo mi je na sajtu napisala jedna žena da ljubav nije skroz osjećanje. Da, Božanska ljubav stvarno nije sasvim samo osjećanje. Jer Božanska ljubav je izlazak iza predjela toga što se zove osjećanje. A ljudska ljubav je više energija, to je vezanost u nekom stupnju, to je potraga za uživanjem, zadovoljstvom, i požrtvovanje, ali aspekti dobivanja ljudske ljubavi često nadilaze aspekte odavanja. Ljubav prema Bogu nije samo bogoslužje i služenje, poštovanje Božje volje. Ljubav prema Bogu je istodobno otkrivanje svojih duševnih kvaliteta.

Kada čovjek služi u kazalištu on ulazi u to stanje, on se ujedinjuje s kazalištem, osjeća sebe jedno s njim, isto kao čovjek koji služi u vojsci. Kod onoga tko služi Bogu isto se tako pojavljuje osjećaj jedinstva s Bogom, i otkrivanje Božanskih crta. Zato ljubav prema Bogu u suštini nije samo to osjećanje koje mi dajemo. Ljubav prema Bogu je i stvaranje u sebi duševne harmonije. To je milosrđe, suosjećanje prema ljudima i živim bićima. To je umjeti biti iskren, umjeti biti hrabar, umjeti biti požrtvovan i neovisan. To je umjeti biti jednostavan, to je umjeti sjećati se dobrog i ne zadržavati unutra uvrede i osude. To je prevladavanje pohlepe, zavisti, koristi, gnjeva, prevazilaženje požude. Zato je sretan čovjek kod koga je u duši ljubav koja ne ovisi ni od čega. Ljubav prema Bogu je ljubav prema vječnosti – a vječnost se ne gubi.

Zato kada čovjek shvaća da takva osobina kao što je ljubav prema Bogu treba biti u duši, kada shvaća da to podrazumijeva poštivanje Božje volje i rotkrivanje svojih boljih karakternih crta – u principu to je sreća koja se ne može oduzeti.

Mi nosimo sa sobom u grob ogromno bogatstvo ili obrnuto – gubitak. Svaki čovjek nosi sa sobom u grob svoj znak: blagorodnost, ljepotu duše ili obrnuto osiromašenje duše i lakomost. Taj prtljag se nigdje od nas ne odvaja. Zato mi nosimo u grob naš karakter, našu ljubav, njezin nedostatak ili malu količinu nje. Zato taj čovjek koji se brine o svojoj duši i koji se brine o poboljšanju, razvoju svog karaktera – taj čovjek nije samo sretan u životu, već je sretan i izvan predjela svog života, on je već sretan i u drugoj dimenziji, gdje odlazi kao duša. I u novom životu on će biti sretan, jer čovjek koji je nakupio duševna bogatstva – on ih ne rasipa. Prije ili kasnije ih opet mora primijeniti.

Usput, u Bhagavad giti se lijepo govori o tome da ti ljudi koji popuste slabostima ali su postojani, pokušavaju naći put prema Bogu – oni se prije ili kasnije nagrađuju. Osobi koja padne na putu samospoznaje ali koja unatoč tome pokušava i dalje – uvijek prije ili kasnije pomognu odozgo.

Zato čovjek koji želi biti sretan u životu treba naučiti biti sretan. To u prvom redu znači da se brine o svojoj duši, da se ispravno odnosi prema svijetu, to je vlastiti razvoj u svim odnosima, a da ne ovisi od vanjskih aspekata sreće.

To je umjeti biti sretan, što svima želim.

S.N.Lazarev

Prenosi:Atma

wellbeingacademy.net