Izgovorena riječ se ne može vratiti

Jedan mali dječak je imao lošu narav. Brzo se ljutio, postao bi bjesan. Njegov otac mu dade vreću punu eksera, da svaki put kada bi izgubio kontrolu uzeoo čekić i eksere kovao.

Dječak je to i radio. Tako prvoga dana, 37 puta pobjesni, i u ogradu je zakovao 37 eksera. Tako je radio iz dana u dan. Broj eksera je označavao broj njegove ljutnje. Kako su mjeseci prolazili, dječak je naučio kontrolisat svoj bijes i ljutnju. Time se i broj eksera smanjio. Kako i ne bi, lakše je kontrolisati bijes nego kovati eksere.
I tako, nakon nekoliko mjeseci osvanuo je dan, u kome dječak nije zakovao niti jedan ekser. Bio je sav sretan. Svoju sreću je podjelio sa ocem, a on mu reče: “Svakoga dana, kada uspiješ kontrolisati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan ekser.”

Prolazili su dani, i dječak je polahko došao do kraja. Izvadio je i posljednji ekser, svoga bijesa. Opet je bio sretan zbog toga, te ode ocu i reče mu da je izvadio sve eksere. Tada, ga otac uze za ruku i odvede do ograde, te reče: ” Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.”
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička. Izgovorena riječ se ne može vratiti. Ljudi koji te okružuju su važni u tvome životu. Oni čine da se smješiš, ohrabuju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoju bol, imaju lijepih riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno.