Snaga u tuzi

Često čujem, od pozitivista, da treba da živimo u trenutku, da imamo moć da upravljamo svojim emocijama, da imamo moć da dajemo sunce našem danu, svjetlost sjajnu našim noćima… I čitam, u bezbrojnim, u nepobrojenim člancima, citatima, i vidim u bezbrojnim osmijesima, u brojnim očima, vođenje istom idejom, da možemo, da znamo, da smo sasvim savršeno nagrađeni time da možemo da kontrolišemo tok naših misli, i da taj tok usmjerimo upravo onamo gdje su nam i želje za boljim.

I da, zahvalnost za to ne treba da manjka, ali pod jednim uslovom: Da ne potcjenjujemo moć koju imaju i ona osjećanja, koja samo kadri nazvati “negativnim”, kao što je tuga, kao što je bijes, kao što je razočarenje… Da ta osjećanja mogu, jako brzo, da završe pod najezdom nekih sretnih misli, nekih lijepih osjećanja, bez da smo im dali pozornost da nam kažu, ono što nam ona žele reći o nama. Svako osjećanje ima svoju misao, koja ga je pozvala. Svako osjećanje ima svoj ispis na našem licu i na našim pokretima. Da li smijemo, zaista, da ga otrgnemo iz sebe, skinemo sa svog lica, oduzemo od svog tijela, iz svog glasa, iz svog pokreta, prije nego mu damo priliku da nam kaže gdje treba da radimo.

Svako od tih osjećanja nam, ako mu damo priliku, može reći gdje je bolna tačka, gdje je mjesto u nama, koje vapi za našim njegovanjem, koje čezne za našim dodirom, iz kojeg, kada je oporavljeno, može doći neizmjerna snaga, za dalje, jer, poklanjanjem pažnje tom mjestu, gdje je bol vladalac, mi liječimo isto, mi pravimo novi most ka sreći, a ne, kao što imamo običaj, okrećemo se, nevoljni da gradimo most ka sebi, nego bivamo zadovoljni onom zemljom sreće koja je već u našoj ovlasti.

Možemo mi, o kako možemo, biti Tu sa Sobom samim. Možemo, jer, neizbježno, pa kako pokušavali da ono što nas boli zaboraviti i staviti u neku čeličnu kutiju zaborava i potiskivanog, to kutiju idalje nosimo u nama samima, jer je ona dio nas, i mi smo, iako neželjeni, čuvar nje.

Otvorimo tu kutiju. Sve što smo mi stavili u nju, je unutra. Bez obzira koliko smo prašine zaborava stavili u nju. Uzmimo, iz te kutije, sve ono što našom pažnjom može postati naša snaga, i dajmo joj moć da naše lice ukrasi stvarnim osmijehom, a ne onim osmijehom iza kojeg je mnošto tuga, koje se u pozadini oka iskre. Uzmimo, kao što imamo moć da uzimamo za sebe sve ono što nam se sviđa, i tu tugu, što mi nam pričala, i pustimo je kroz glas, neka kroz nas dobije svoje grlo. Dijelimo je. Prihvatimo je, i eto nam snage. Eto nam snage za sve dane koji dolaze.