Slava je u tome da se svaki put podignemo, kad padnemo

Jedna stara legenda priča priču o djelim. Dobrim i lošim, i čovjekovom nošenju sa njima. To je ustvari priča o tri muškarca. Svaki od njih je nosio sa sobom svoja djela. U vrećama. Jedna vreća je bila prebačena naprijed a druga pozada kako bih teret bio “ravnomjeran”, međutim težinu svojih djela nisu osjećali jednako.

Prolaznici su upitali prvog čovjeka da im kaže šta nosi u svojim vrećama.”Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti su u vreći pozadi. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći naprijed se ipak nalaze sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram, proučavam, mislim šta ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima”. Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unazad, mučio se nad sobom i malo napredovao u svome životu. I vrlo sporo. . .

I drugog čovjeka su upitali isto.On im je rekao: “U vreći naprijed nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži moje greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me i ponekad su veoma teške.”

A treći muškarac je odgovorio:”Na prednjoj vreći napisao sam riječ “dobrota”. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. A vreća na leđima ima natpis “loša sjećanja” i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu one odu zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu!”

Naša najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo, već da se svaki put kad padnemo podignemo.