Životinje uspostavljaju komunikaciju kao i ljudi

Jedan od najdragocjenijih darova koje su ljudi dobili nesumnjivo je sposobnost komuniciranja. Ona nam omogućava da jedni drugima prenosimo važne informacije bilo verbalno bilo na neki drugi način, kao naprimjer gestikuliranjem.

Međutim, istraživanja pokazuju da i životinje razmjenjuju informacije služeći se veoma složenim metodama koje ljudi često ne mogu razumjeti.

U knjizi The Language of Animals stoji: ”Životinje komuniciraju svim osjetilima i organima koje imaju — odašilju poruke udovima i držanjem tijela, finim ili ne baš tako finim mirisima kada je riječ o uplašenim tvorovima; skviče, kriješte, pjevaju i cvrkuću; odašilju i primaju električne i svjetlosne signale; mijenjaju boju kože, ’plešu‘, pa čak i tapkaju, izazivajući vibriranje površine po kojoj hodaju.“

No što svi ti signali znače?

Pažljivim istraživanjem znanstvenici polako otkrivaju značenje signala u životinjskom svijetu. Naprimjer, zapazili su da se patuljasti bantam (mala domaća kokoš) nakon što spazi lasicu ili nekog drugog grabežljivca koji se kreće po tlu, počne glasati piskavim zvukom kako bi druge bantame upozorio na opasnost. Međutim, ugleda li jastreba, oglasit će se dugačkim, prodornim krikom. Svako upozorenje izaziva vrlo brzu reakciju u skladu s opasnošću koja prijeti, što pokazuje da te ptice prenose smislene informacije. Također je primijećeno da se i druge ptice glasaju na različite načine.

Opsežna znanstvena istraživanja pokazala su da pčela medarica plesom obavještava druge pčele u košnici o tome gdje je pronašla hranu, o kojoj je vrsti hrane riječ, pa čak i kakve je kvalitete. Plešući kao da pravi osmice u zraku, ona može ne samo uputiti druge pčele prema izvoru hrane nego i pokazati koliku udaljenost trebaju prevaliti.

U mjerilima cijelog životinjskog svijeta, vizualne i zvučne signale za sporazumijevanje koristi mali broj životinjskih vrsta, dok su kemijske poruke karakteristika većine organizama.

Komunikacija feromonima je najvažnija za životinje koje žive u složenim društvima, kao što su npr. mravi, pčele ili kunići. Ova socijalna bića moraju komunicirati u sakupljanju hrane, održavanju zajednice i u obrani. Kroz odašiljanje kemijskih poruka, ove se životinje mogu nadopunjavati i organizirati prema statusu i ulozi svake jedinke. Feromoni su jednako značajni za životinje koje žive pojedinačno, samo tada se kemijska komunikacija koristi rjeđe u specifičnim trenucima tijekom njihova života, npr. u vrijeme parenja.

Zanimljiv je način funkcioniranja alarmnih feromona kod mrava. Kad je feromon prvi put otpušten u zrak, hlapivi materijal formira oblak oblika kugle, koji doseže radijus od 6 cm u 13 sekundi. Tad se oblak počinje smanjivati sve dok signal ne zamre. Vanjski rub oblaka sadrži nisku koncentraciju alarmne tvari, koja služi da na mjesto alarma privuče ostale članove zajednice. Na taj način mravi
odgovaraju na zahtjev o pomoći. Središnji dio oblaka sadrži dovoljnu koncentraciju alarmnog feromona da pobudi i zadrži karakteristično uzbuđenje.

Da bi bio efikasan, feromon mora biti usko specifičan tako da samo jedna životinjska vrsta reagira i vrlo djelotvoran tako da je potrebna vrlo mala količina da ne iscrpljuje organizam koji ga proizvodi.

No sporazumijevanje putem kemijskih podražaja nije ograničeno samo na životinjsko carstvo.

Izvještavajući o radu istraživača u Nizozemskoj, časopis Discover naveo je kako je zamijećeno da biljke lima graha (Phaseolus lunatus) koje napadnu crveni pauci ispuštaju kemijsku tvar kojom signaliziraju da su u nevolji, a koja ujedno privlači druge paučnjake koji se hrane crvenim paucima. Slična reakcija zapažena je i kod biljaka kukuruza, duhana i pamuka, koje u slučaju napada gusjenica ispuštaju u zrak kemijske tvari koje privlače ose — smrtne neprijatelje gusjenica. Jedan je istraživač rekao: ”Biljke ne kažu samo: ’Napadnute smo‘, već konkretno kažu i tko ih napada. To je nevjerojatno složen i fantastičan sustav.“

Ništa manje zadivljujuća nije ni komunikacija među samim biljkama. Prema pisanju časopisa Discover, istraživači su ”’uhvatili‘ vrbe, jablane, johe i breze kako slušaju druge pripadnike svoje vrste i stabljike ječma kako osluškuju druge stabljike ječma. U svakom slučaju, napadnute biljke, neovisno o tome jesu li ih napale gusjenice, gljivice, crveni pauci, ispuštale su kemijske tvari koje su, čini se, potaknule zdrave biljke u njihovoj blizini da se pripreme za obranu.

Biljka koja je napadnuta ili je upozorena na mogući napad pokreće vlastiti sustav obrane. On uključuje otrove koji ubijaju kukce ili kemijske tvari koje ometaju ili čak sprečavaju napadača da probavi biljku.

Otkako je izumljen hidrofon, uređaj za hvatanje zvukova u vodi, znanstvenici su očarani mnoštvom zvukova iz dubina oceana. Ti zvukovi kojih ima od potmulog žamora do kliktanja ili čak kriještanja toliko su brojni da ih čak podmornice iskorištavaju kako bi prikrile rad motora. No zvukovi koje ispuštaju ribe također se razlikuju od jedne vrste do druge. U svojoj knjizi pod naslovom Secret Languages of the Sea biolog mora Robert Burgess kaže: ”I dok jedna riba ’rokće, cokće i laje‘, i potom sa savršenom preciznošću ponavlja sve te zvukove, dotle druga ’pucketa i škljoca‘, a nakon toga ’škripi i cvili‘.“

No kako ribe proizvode zvukove kada nemaju glasnice? Neke, kaže Burgess, za to koriste mišiće ”koji su pričvršćeni za stijenke plivaćeg mjehura, organa nalik balonu, kojima vibriraju sve dok mjehur“ ne počne rezonirati poput bubnja. Druge škrguću zubima ili otvaraju i zatvaraju škrge uz mukli ili nešto jači udarac. Je li sve to samo besmisleno ”čavrljanje“? Očigledno nije. Zvukovi koje stvaraju ribe služe istoj svrsi kao i zvukovi koje stvaraju kopnene životinje, to jest ”za privlačenje suprotnog spola, za orijentaciju, obranu od neprijatelja te općenito za sporazumijevanje i zastrašivanje“, kaže Burgess.

Ribe su obdarene i izvanrednim sluhom. Ustvari mnoge vrste imaju unutarnje uho, ali i čitav niz stanica osjetljivih na dodir koje se poput nekakve središnje linije protežu cijelom dužinom njihovog tijela. Zahvaljujući tom nizu stanica, takozvanoj bočnoj pruzi, riba može osjetiti pritisak koji putujući kroz vodu stvaraju zvučni valovi.

Kao i sva ostala mora i oceani, ni naše Jadransko more nije tiho. Pored već spomenutih uobičajenih zvukova koji dolaze od brodova valova i žala, pod morem se golim uhom može otkriti prisutnost raznih vrsta. Tako se primjerice kavala (Sciaena umbra), ali i hama i koraf iz iste obitelji sjenka (Sciaenidae), glasaju u redovnom postupku. Kavala se sa površine može čuti i na tridesetak metara dubine kako brunda i bubnji, dok se hame u jatu muklo glasaju kao brodski motori u pogonu. Ronioci i ribari znaju za to i često se koriste tim zvukovnim vodičima da bi došli do lovine. Ovčica se na plićim terenima može jasno čuti kako dok prebire po dnu mrmlja i mrmori. Šarun pored mnoštva izvedenih ihtionima nosi i nazive mužikant i hrokavac što ih je dobio zbog hroptavo roktavih zvukova koje ispušta kada se udicom izvuče na suho. Slično se glasa i kovač, ali i sve triglidae.

”U pogledu trajanja, raznolikosti i složenosti nijedan zvuk koji stvaraju životinje ne može se mjeriti s ptičjim pjevom“, kaže David Attenborough u svojoj knjizi The Life of Birds. No glasovi koje proizvodi ptica ne nastaju u grkljanu, već u posebnom organu po imenu sirinks (pjevalo), koji se nalazi duboko u prsnom košu na mjestu gdje se dušnik račva u dušnice prije samog spajanja s plućima.

Ptičji pjev je umijeće koje je djelomično naslijeđeno, a djelomično i naučeno od roditelja, zbog čega ptice mogu razviti različite ”naglaske“. U knjizi The Life of Birds stoji: ”Potomci kosova koji su u 19. stoljeću doneseni u Australiju kako bi svojom pjesmom podsjećali europske doseljenike na zvuk rodnog kraja sada imaju vrlo izraženi australski naglasak.“ Pjev mužjaka lirašice, za koji se kaže da je najsloženiji i najmelodiozniji od svih u ptičjem svijetu, gotovo je u potpunosti oponašanje drugih ptica. Ustvari, lirašice su tako nadareni imitatori da mogu oponašati gotovo svaki zvuk koji čuju — uključujući i zvuk muzičkih instrumenata, lavež pasa, zvuk protuprovalnog alarma, udarac sjekire, pa čak i zujanje fotografskog aparata! Dakako, sve to ima svoju svrhu, a to je impresionirati potencijalnog partnera.

Djetlići, koji kljun uglavnom koriste za to da bi se domogli hrane, pravi su svirači na udaraljkama u ptičjem svijetu. Oni svojim kljunom udaraju po šupljem deblu ili grani i tako odašilju signale drugim pticama. Neki čak mogu ”isprobavati uzbudljive nove instrumente, kao što su lim na krovu ili metalna cijev dimnjaka“, kaže Attenborough. Ptice ujedno komuniciraju vizualnim podražajima, koji mogu, ali i ne moraju biti popraćeni muzičkom pratnjom. Naprimjer, to mogu činiti tako da jedna drugoj odašilju signale napadno ističući svoje šareno perje.

Kada želi drugima dati do znanja koji je njegov teritorij, mužjak velikog australskog palminog kakadua služi se svim spomenutim oblicima komunikacije — bubnja, pjeva, pleše i pokazuje svoje perje. On otkine neku zgodnu granu, zgrabi je nogom i potom njome kucka po šupljem deblu. Istovremeno širi krila i kukmu, kima glavom i kriješti, izvodeći uistinu spektakularnu predstavu!

I druge životinje mogu prepoznati zov nekih ptica i njegovo značenje. Naime, kada se medarica ( ptica nalik drozdu koja uglavnom živi na području Afrike) spusti negdje u blizinu stabla s košnicom ili na njega, ona će svojim prepoznatljivim zovom dovesti mednog, odnosno dvobojnog jazavca, pravo do stabla. Zahvaljujući medarici medni jazavac pronalazi stablo, kandžama napravi otvor na deblu i osladi se medom.

Složeni oblici komunikacije između životinja ne služe samo za zadovoljavanje njihovih fizičkih potreba nego i pomažu da se životinje što manje sukobljavaju te da među njima vlada mir.

izvor: 1 2