Stogodišnja vodenica na rijeci Fojnici i dalje melje žito

Vodenice su stoljećima bile važna karika u preživljavanju. Snaga tekuće vode pokretala je vodeničko kolo, a vodeničari su danonoćno mljeli žito za ušur – dio brašna koji pripada mlinaru, plaćanje mljevenja. Danas, ta nekada nezaobilazna arhitektura svakog naselja uz rijeku ili veći potok gotovo da je potisnuta u zaborav. Vlasnica posljednje vodenice na rijeci Fojnici u naselju Buci kod Visokog Milica Džafić za Agenciju Fena priča o poslu vodeničara, angažmanu u doba industrijalizacije i vrijednosti mlina u ratu…

Džafić je u vodenici počela raditi pred kraj ’90.-tih godina. Tradiciju porodice Džafić je nastavila kao nevjesta. Muž joj je poginuo tokom proteklog rata u našoj zemlji, a ona i njeno četvero djece odlučili su vodenicu, staru gotovo stotinu godina, održati aktivnom. Sinovi obavljaju vanjske i teže, a kćerke lakše poslove kao što je sipanje žita, dočekivanje mušterija i mljevenje.

Vodenicu na lijevoj obali Fojnice na putu Visoko – Kiseljak, priča Milica, kupio je djed njenog supruga, od države, tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to doba, vodenica je bila zadružni mlin koji je imao radnike, a koje su čuvali pripadnici državne bezbjednosti koji su pratili koliko žita ulazi, a koliko samljevenog izlazi iz vodenice.

U vodenici, koja je do danas zadržala originalni izgled i elemente, žito je mljelo pet kamenova. Danas je svih pet ispravno, ali žito melje jedan, povremeno i kratko.

“Rad vodenice, u prosjeku, sveo se na kilu, dvije žita dnevno”, kaže Milica i dodaje da mlin pokrene bez obzira na to što neko dođe s nekoliko kilograma kukuruza.

Sjeća se kada su u Džafića mlin ljudi konjima dovlačili velike količine žita. Sjeća se da je mlin radio neprestano, 24 sata, sedam dana u sedmici. No, pretkraj ’80.-tih godina potrebe za mlinom svedene su na minimum. Gotovo kao i danas.

Za vrijeme rata, mlin je radio u punom kapacitetu. Tih se godina mljelo, što nikada ranije nije. Mljeo se grah, grašak, leća, riža i sve što su ljudi smatrali da može služiti u prehrani, priča Milica.

Osim betonske brane, stara zadružna vodenica ostala je netaknuta. Mljela je u tri državna sistema i mogla bi još, bez restauracije, ali nema posla. Nema ni za druge vodenice uzvodno i nizvodno na rijeci Fojnici. Sve one su već napuštene, a njihove ostatke zapljuskuje voda.

“Kao stari ljudi koji su držali te vodenice, i one umiru. Umiru za njima. Njihova djeca ne nastavljaju tradiciju jer od vodenice se ne može živjeti. Vodeničar, jedino, nije gladan”, kaže Milica.

Džafića mlin preživljava jer sve poslove mogu završiti u krugu porodice. Milicini sinovi znaju sve, pa i naoštriti kamen koji melje. Milica pojašnjava da je to prirodni kamen i sumnja da bi se taj element ponovo mogao nabaviti. Ona ih ima pet. Svi su originalni i bili su u mlinu kada je kupljen. Pretpostavka je da su doneseni iz okoline Vakufa.

Milica ih pazi i održava, zbog sebe, ali i zbog mušterije. Kaže da oštećen kamen uzima više čestera, odnosno da kilaža brašna više odstupa od kilaže žita.

“Čester mora biti. Od kilograma žita ne može se dobiti kilogram brašna, ali se čester može svesti na minimum”, objašnjava Milica.

Ušur je, kako kaže, uvijek bio deset posto od samljevenog, a sada mušterija ostavi novac, marku-dvije…

“Kažu mi – ‘nemaš mi šta uzeti’, a tako i jeste”, zaključuje Milica Džafić priču o svom dugogodišnjem vodeničarskom stažu dodajući da je brašno iz vodenice “slađe” nego ono iz mlina na struju.