BiH: Sevdah kao stil života

Priredio je lijepo sijelo Kemo Mangafić u Hrasnici. Povod je njegova kuća koju je sagradio. I kako to obično biva, pozvao sevdalije i to maksuz Safeta Isovića, Omera Pobrića, Esada Arnautalića, Avdu Lemeša, Enesa Kujundžića, Emiru Alikadić, Mugdima Mesihovića, Benjamina Isovića i još neke meni poznate i nepoznate ljude.

Ugodno se ćaskalo. Domaćini su spremili ićram, sve bosanski specijaliteti.

Zapalo me da sjednem naspram Safeta i Omera. Slušao sam njihov razgovor o aktuelnoj muzici i prisjećanje na zajedničke nastupe. Godinama su radili zajedno.

Prvi tonovi

Uz žamor i smijeh, te dobro raspoloženje mogla se čuti stidljivo i pjesma, za početak.

Prvo je domaćin zapjevao svoju pjesmu “Razbolje se lijepa Zakira”. Željni pjesme tiho su pjevali i ostali. Iščekivali su da pjesma krene od majstora.

Vidio sam Safeta kako se pomjera na mjestu i kašljuca. Eso mi je šapnuo da se Safet tako sprema da zapjeva.

Krenuše prvi tonovi sa Omerove harmonike i nasta tajac. Oči i uši su usredsrijeđene na njih dvojicu.

Iznenađenje!

Nisu to bile pjesme koje smo ranije čuli. To je bilo nešto sasvim novo, a staro.

Slušali smo sa velikom pažnjom nekoliko pjesama. Kad su prestali, slijedili su aplauz i oduševljenje. Izvedba poznatih majstora sevdaha uživo. Za dušu i sjećanje. Rijetkim ljubiteljima sevdalinke se pruža ovakav ugođaj.

– Pjevam u društvu pjesme koje mnogi nisu nikad čuli. Ove su kombinacije bosanske i vranjanske pjesme – kaže Safet.

I danas mi u ušima taj glas i harmonika.

Na sljedećem sijelu kod Kujundžića lopovi su ukrali Omerov mercedes.

– Sreća, pa sam izvadio harmoniku – bio je njegov komentar na vijest da nema automobila.

Često sam sjedio sa majstorima sevdalinke. Uvijek je novi doživljaj slušati njihove izvedbe i muhabet.
Sevdah kao stil života.

Od njih sam saznao ono što me je zanimalo iz muzičke baštine i tradicije naše zemlje. Veliko znanje, iskustvo i interpretacija.

Društvo je s pažnjom slušalo šta oni govore. Navirala su sjećanja na razne dogodovštine iz nekog drugog vremena otkako se bave muzikom. Bogata karijera, puno nagrada na festivalima. Putovanje po svijetu, razni doživljaji, lijepe uspomene.

Nekoliko dana nakon Bajrama ponovo sam se sreo sa Safetom i Omerom na koncertu u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi. Omer je vozio mercedes iste serije kao što je bio onaj ukradeni. Samo je bio druge boje. Kad se zaustavio pred školom, Safet mu je rekao:

– Moj Omere, lopovi ne mogu nakrasti mercedesa koliko ih ti možeš nabaviti.
Svi smo se nasmijali. Omer je nešto duhovito dodao, ali od žamora nisam čuo šta.
Vrijeme je prolazilo i, kako se to događa, prestali smo se intenzivno družiti. Rijetko smo se viđali. Saznao sam da se Safet razbolio.

Dok sam sjedio u redakciji i na internetu nešto pretraživao, zazvonio je mobitel. Javim se. Bio je to Omer. Ispriča mi da priprema međunarodni festival Mladi pjevaju sevdalinke, koji će se održati u okviru festivala Baščaršijske noći.

– Nisam znao da je ovo broj tvog mobitela – reče. Dala mi ga je Hasiba Agić koja je bila član žirija na općinskom takmičenju Djeca pjevaju sevdalinke u Novom Gradu, gdje je Emina Porča dobila prvu nagradu.
Kad sam mu rekao da je to moja devetogodišnja unuka, prijatno se iznenadio.

– Onda mi dođi kući u Muliće s njom da nešto pripremimo za festival. Svakako ćemo malo promuhabetit, jer se dugo nismo vidjeli.

Pitao me za Esu Arnautalića, Avdu Lemeša i druge ljude koje često viđam.

U dogovoreno vrijeme dolazim sa unukom u Muliće. Dočekuje nas pred kapijom nasmijan. Nazva selam, nasmiješi se Emini i pozva nas da uđemo.
Odmah smo ušli u studio.

Zapjevala Emina

Saslušao je nekoliko pjesama koje je Emina otpjevala. Zatim je uzeo harmoniku i pratio Eminu. Bio je u dilemi koju pjesmu da izabere.

Predložio je kratku pauzu da izađemo na avliju. Ispijanje kahve i eglen mi je prijao kao rijetko gdje.

Sjedili smo ispred njegove kuće. Sredina jeseni, lijep sunčan dan. U fontani se hladila karpuza. Žubor vode i igra njegove unučadi Esme i Alija, starih četiri i pet godina, činili su nam zadovoljstvo. Osjećao sam se kao da sam u nekoj od starih sarajevskih kuća. Preko puta je musafirhana u koju se ulazi drvenim stepenicama. Gdje god pogledam, primijetim koliko Omer cijeni majstorluk. Ograda i lukovi za ruže penjačice od drveta i metala. Ambijent u kući i avliji je tipičan bosanski.

Nakon kratkog boravka napolju, vratili smo se u studio. Kad je podigao harmoniku u krilo, vidio sam da se odlučio. Prvi akordi su najavili pjesmu “Moj behare, ko li mi te bere”. Upitao me je kaže li se moj behare ili moj beharu. Meni je davno ostalo u ušima slušajući ovu pjesmu da se pjeva moj behare. Njemu se činilo da je, ipak, moj beharu. Ustao je i pozvao me u studio gdje su se nalazili kompjuteri.

– Kad nisam siguran, onda vjerujem učenim ljudima – rekao je i uključio internet. Na displeju se pojavilo nekoliko imena pjevača ove pjesme. Poslušao je početak svake i prihvatio kako je dr. Himzo Polovina pjevao moj behare.

Ostavio nas je da sjedimo u gostinskoj sobi. Za to vrijeme pravio je matricu. Počinje iz d mola i to mu je dovoljno da uradi posao. Za kratko vrijeme se vratio iz studija sa gotovom matricom.

– Hajde, Eminice – rekao je.

Ona je ušla u studio gdje joj je dao instrukcije za pjevanje i stavio joj slušalice. Potom je otišao za mikspult. Nismo dugo čekali. Izašao je sa CD-om u rukama, poklanjajući mi ga.

– Ovo će biti dobro. Biće proba sa orkestrom i ostalim pjevačima u Zetri, pa ću te pozvati da dovedeš Eminu – rekao je na rastanku.

Dugo će me pamtiti

Kasnije, u jednoj manjoj sali u Zetri uštimava se orkestar. Djeca iz cijele Bosne i Hercegovine i iz dijaspore su probala sa orkestrom. Profesionalci, svirajući sa zanimanjem i simpatijama, pratili su mlade pjevače sevdaha.

Omer je predložio pauzu. Svi su to željno očekivali. Proba je dugo trajala. On nije odmah krenuo za ostalim u kafanu. Sjedio je zamišljen. Izvukao je ruke iz kaiša harmonike i naslonio se na nju. Potom je i glavu podupro rukama. Okrenuo se meni i nekako sjetno rekao:

– Radujem se radu sa djecom. Dugo će me pamtiti i prenositi sevdalinku onima koji će tek doći. Imaće mi ko i Fatihu proučiti kad budem na onom svijetu.

To su njegove riječi izgovorene na našem posljednjem susretu. Gledao sam ga iznenađen. Dok su se muzičari iz orkestra udaljavali prema izlazu veselo čavrljajući, mi smo spuštene glave gledali u prazno, u pod. Dojmilo me.

Nakon pjesama, sviranja i uživanja odjednom čujem riječi koje su govorile o Omerovoj brizi i želji da sevdalinka nikad ne nestane i ne posustane pred naletom šund-muzike koja ju je potiskivala. Festival sevdaha na kojem djeca pjevaju sevdalinke imao je cilj da se ovdje i u dijaspori ne zaboravi autohtona pjesma Bosne i Hercegovine.

Omerova sehara

Omer je brižno gajio sevdalinku. Tragao je za njom do njenog izvora. Snimio bi makar i detalj, a onda razrađivao. Slušao je sa zahvalnošću ljude koji bi mu savjetovali da zabilježi neku pjesmu koju dosad nije čuo. On ih je zapisao notno i muzički u mnogim knjigama i snimio. Sve je to pohranjeno u njegovoj sehari.

Osnivanjem Instituta sevdaha, proslavio je sevdalinku po cijelom svijetu. Potom osniva ispostave Instituta u drugim zemljama.

Safetov koncert u Zetri i koncerti Instituta sevdaha pod Omerovim vodstvom ostali su u sjećanjima i zapisima kao snovi o Bosni.

Danas nema Keme, Safeta i Omera – preselili su na drugi svijet.
Nek’ im je duši Fatiha!

oslobođenje.ba