Odaberi prave ljude.

U nekim trenucima u svom životu, osjećala sam se nedovoljno dobrom, i naprosto, sažaljevala sebe, jer ne vrijedim nečijeg vremena, nečijeg slušanja, nečije pažnje. Znala sam se osjećati nevidljivom u društvu, kao da sam neka neupadljiva zračna lutka, kroz koju prolaze, kako riječi, tako i pogledi. Ljudi se nisu trudili ni da me uključe u razgovor, možda njušeći moj strah da se opustim pred njima. Kao prirodna, kao Ja, nisam za njih bila dovoljno dobra, i uvijek sam sa takvim strahom probirala riječi, pokušavajući da ih učinim što više pravim, za tu grupu, u kojoj sam se nalazila. Koristila sam njihove fraze, njihov vokabular, da bi im, i kada napokon progovorim, bila što sličnija, bila što manje upadljiva. Odlazila sam od njih, jednako prazna, kao što sam i bila pred njima.

Sve do jednom.

U jednom trenutku u svom životu, ne sjećam se tačnog dana, ni sata, ali u jednom, značajnom trenutku, prekretnici, u kojoj ću početi postajati sve što sam oduvijek trebala da budem, došla sam do shvatanja: Ja nisam samo puzzla, koja treba da se uklapa u neko društvo, ja sam puzzla od koje neko društvo treba da započinje. Ja nisam samo ono što neko društvo upotpunjuje, nego sam ono što mu fali. Vrijedim toliko, da sebe ne želim da žrtvujem, i mjenjam svoju formu da bih popunila prazninu koju neko društvo ima.

U tom trenutku, kada sam, ko zna koji put već otišla kući praznih očiju, i prazna srca, počela sam prestajati sebi da okrivljujem što se ne uklapam. Počela sam da razmišljam, da li uopšte želim  da se uklapam? Da li uopšte želim da budem dijelom nečega što mi ne pričinjava apsolutno zadovoljstvo. U tom trenutku počela sam da se okrećem sebi samoj, onoj maloj, zapostavljenoj Sebi, koja je oduvijek znala šta je najbolje za nju.

Od tada, prestala sam okrenula sam se sebi, i odlučila da malo bolje oko sebe pogledam. Ko su meni bitni ljudi, ko su ljudi s kojima se JA bolje osjećam, ko su ljudi, nakon čijeg prisustva mogu da kažem sebi: “Kakvo bogatstvo imam! Koja sam ja sretnica!!”. Kada jednom jesam, odjednom su ostali, počeli da gube mjesto u mom životu, mjesto koje nisu nikada ni zavrijedili, mjesto koje su imali, samo zato jer sam im ja to dozvoljavala. A onda, kada sam jednom znala ko su ljudi s kojima mogu biti baš sve što jesam, bez ustručavanja, ljudi koji me bodre do vrhunca iskazivanja mojih potencijala, ljudi koji ostaju onda kada svi odlaze, ljudi, koji mi stišću ruku, onda kada ona od drhtaja ne može da miruje, otvorio se jedan veliki prostor, i jedno ogromno vrijeme, za te ljude, za baš te ljude, s kojima se dobro osjećam.

I mogu, najiskrenije od srca, svima da preporučim: Budite sa ljudima s kojima se dobro osjećate, s kojima ne želite da se rastanete i kad je vrijeme za to, koji u vas ulijevaju nadu za dosezanje svih vaših ciljeva, s kojima se osjećate jakim kada vas okolnosti pokušavaju oslabiti, s kojima se osjećate otpornijim nasuprot svim bremenima koje život za vas sprema. Budite s ljudima koji vam donose osmijeh na mjestima gdje su vladale suze, donose melem na mjestima gdje su bile rane. Budite s tim ljudima, jer baš vi, zaslužujete samo najbolje od svega.

pozitivne. info