“Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.”

Rečenica je to, koja mi se danas ponovno uselila u glavu. Ovaj put, dotaknuta mnogo dubljim smislom, odjeknuvši mnogo dublje nego je ikada ranije dosegnula.
Povukla je za sobom misli, mnoge misli, koje su se, zajedno s njom, u glavu uselile pamćenjem, ili iskustvom. Povukla je za sobom vojsku misli i ideja, koje su, prateći je na čelu, za njom koračale i oko nje se, kada je stala okupljale.

“Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga”.

To bi značilo, da se prema drugima odnosima onako kako se prema sami sebi odnosima. Isto tako, da je ljubav prema sebi, i ophođenje prema samima sebi, jednako ophođenju prema drugoj osobi. To se dalo često primjetiti, u našim susretima sa drugim ljudima, onda, kada smo pod velom samooptuživanja, i kada, kada se pogledamo u ogledalo vidimo svoje lice sa nezadovoljstvnom. Tada su nam i drugi ljudi jednako suvišni, kao što smo suvišni i samima sebi, i kao što i same sebe ne gledamo u onom svijetlu u kojem bi mogli, niti onako pozitivne, onako jake, odvažne, kakvim bi mogli. I drugi ljudi nam, onda kada smo svjesni svoje krivice, postaju jednako krivi, da bi, onoliko koliko je moguće, mogli taj osjećaj krivice da podijelimo, a da ga sami ne bi nosili. I tada se, kao prema sebi samima, ophodimo prema drugim ljudima.

I u onim situacijama, s druge strane, kada ustajemo sa osmijehom na licu, i reflektujemo ga u ogledalo, i on nam se vraća, i onda, možemo da idemo napolje, i da ga dijelimo. Možemo da idemo napolje, i da, u svakoga koga sretnemo, utkanemo tu dozu radosti s kojom smo se probudili, veseleći se što nam je život podario divnoću osmijeha, što nam je život dao snagu, da se krećemo, da idemo naprijed. Veselost, što nam je život dao jedan dan, koji je jednako vedar koliko smo mi, jer osjećamo svoju sposobnost da ga takvim činimo. I zaista, prema svijetu smo onakvi, kakvi se prema sebi osjećamo.

Dakle, prema drugima smo onoliko dobri, koliko dobro sebe vrednujemo, koliko dobro u sebi možemo da nađemo nadu, motiv, pokretač, da stremimo naprijed, bez strepnje. Prema drugima smo dobri onoliko, kolika je mjera naše ljubavi prema sebi, i našeg prihvatanja stanja u kojem smo, u trenutku.

Istovremeno, i drugi su prema nama jednaki. Onoliko, koliko smo mi prema sebi dobri, onoliko koliko sebe volimo, onoliko koliko na sebe ne damo, tako podjednako drugi se prema nama odnose. Kada nam je loš dan, i kada sami sebe odbacujemo, teško da će nas i drugi moći prihvatiti. I da nas prihvate, mi to nećemo vidjeti. Nećemo, jer smo u samooptuživanju, izgubili one dijelove sebe, koji nas čine osobom vrijednom ljepote života i svih onih divnih stvari koje joj se nude, svakodnevno kročeći ovim svijetom. Zato, volimo sebe, da bi mogli da druge volimo, i da bi oni nas mogli da vole onako kako mi to zaslužujemo. Naša ljubav prema sebi jedina je primjer drugima kako želimo da nas se tretira.