Samopouzdanje do uspjeha

Imam višak kilograma. Nisam sposoban uspješno obaviti taj posao. Nisam zabavna u društvu pa sa mnom niko ne priča. Nikad neću uspjeti. Povučen sam pa me svi smatraju dosadnim. Imam ružan ten pa se stidim gledati ljude u oči jer imam osjećaj da vide samo to. On je iz velikoga grada, a ja sam provincijalac; nikad neću biti kao on. Ne znam se izraziti na poslovnom sastanku pa ispadam nezainteresiran. Svima ide, samo sam ja depresivna i stagniram. Zašto on uvijek postiže najbolje rezultate? Zašto ja nikad ne mogu pobijediti?

Pobjeda. Uspjeh. Zadovoljstvo vlastitim Ja. Sreća zbog ostvarenih rezultata. Vjera da možemo uspjeti. Pokretačko gorivo. Motivacija. Želja za napretkom. Sve sami pozitivni simboli. Ipak, svi smo svjesni da život nije satkan samo od toga. Čak ni banke kad propagiraju svoje usluge kojima će nam “pomoći” da prebrodimo životne uspone i padove.

U toj svakodnevnoj borbi s usponima i padovima, a naročito u ovo moderno vrijeme koje uveliko obilježava pojam stresa, najveća nas bitka ne čeka s problemima, nego s nama samima. U svakome je od nas prisutna određena količina kompleksa. Oni su naš najveći neprijatelj dok se uspinjemo i padamo. Direktni uzrok nedostatka samopouzdanja koje je, psihološki gledano, jedan od najvažnijih faktora potrebnih ne nužno za uspjeh, nego naprosto za preživljavanje.

Što više kompleksa, to manje samopouzdanja, to manje volje za životom. Rezultat: potištenost, nesigurnost, manjak poduzetnosti, nemogućnost realiziranja onoga čemu se nadamo, što želimo, što se od nas očekuje. Opasnost: depresija i druge ozbiljne psihosomatske bolesti. Vratimo se natrag.

Zašto nastaju kompleksi? Osjećaj niže vrijednosti može se razviti u ranom djetinjstvu ili pak tijekom kasnijeg života. Uzroci koje stvaramo sami (primjerice, nezadovoljstvo izgledom ili poslovnim sposobnostima itd.), ili su na nas djelovali ljudi u neposrednom okruženju, familija, odgajatelji pa nam utisnuli frustracije, oštetili su naš psihološki imunitet.

Dijametralno suprotan kompleksu niže vrijednosti, ali u psihološkim okvirima jednako srodan, bit će kompleks više vrijednosti, tj. sindrom precjenjivanja vlastitih sposobnosti ili hiperdimenzioniranje vlastite ličnosti. Oba su kompleksa ustvari fenomen kognitivne disonance tj. proistječu od iskrivljene ili pak potpuno pogrešne slike o sebi samome.

To su ozbiljna stanja koja, ponekad i neprimjetno, utječu na formiranje stava koji nam može zadati velike probleme. Umišljena pretpostavka da sam a priori najbolji i nepobjediv, ili pak ona da ne zaslužujem ništa dobro jer sam najgori i slab – zamka je u koju upadamo kad ne želimo otvoriti oči pred sobom.

Naime, nismo svjesni da smo mi ti koji kreiramo sliku o sebi i da kakvu ju ponudimo društvu, takvu će ju ono uzeti zdravo za gotovo. Ključ je u sposobnosti promjene radikalnih stavova i osjećanja kojima robujemo. Da bismo liječili to stanje koje izlazi okvira mjere i ravnoteže, moramo se usredotočiti na razvojni moment kompleksa, tražiti precizne uzročnike, osvijestiti stanje u kojemu se nalazimo. Priznati sebi da imamo problem i tražiti rješenje. Jedan put do toga vodi preko psihoterapijskog pristupa u kojemu nas stručnjak vodi do rješenja. No, osim tog medicinskog procesa, tu je i naš doprinos. Izgradnja samopoštovanja je kompleksan proces, ali na njemu možemo raditi i sami, vježbajući pozitivan pristup vlastitom Ja. Za to postoje brojni načini.

Realan i samokritičan pogled na svoje slabosti

Postoje greške i postupci koje smo uradili nauštrb sebe, iz svojih slabosti. Prvi korak je osvijestiti slabost, drugi je naučiti lekciju iz pogreške. Treći bi trebao donijeti pozitivan rezultat u smislu da se ista situacija ne ponovi jer je gradivo usvojeno. Što više učimo, to više popravljamo sliku o sebi a time nam se popravlja raspoloženje i postižemo uspjeh.

Voljeti sebe, pa druge

Biti povrijeđen od drugoga nerijetko znači voljno to dopustiti drugome. Također, ljudi se prema nama ponašaju upravo onako kako im mi serviramo sebe. Ako stalno strepimo od toga što drugi misle o nama, znači da gubimo vrijeme da mislimo na sebe i da se gradimo. Važno je sebi dopustiti osluškivanje vlastitih potreba. Kad ih zadovoljimo, ostat će samo prirodan i normalan poriv da se i drugima svidimo, ali ćemo prije svega biti zadovoljni sobom, a to će nam priskrbiti osjećaj uspješnosti, dopali se mi njima ili ne.

Rad na vještinama

Život je cjeloživotno učenje. Važno je naučiti postići uspjeh. Vještine koje dovode do toga su brojne, a neke od najvažnijih su zauzimanje za sebe, tj. naći način da se izborite za svoj prostor. To je onaj prostor u kojemu precizno izražavamo svoje mišljenje o nečemu, ne strahujući od podsmijeha ili neslaganja.

Dijalog s društvom preduvjet je za izgradnju uspješne zajednice. Kao njezin legitiman dio, pojedinac mora znati (i, prije svega, ne bojati se) komunicirati, uočavati probleme i razvijati strategiju za njihovo rješavanje. Guranje problema pod tepih donosi stres i osjećaj praznog hoda, a suočavanje s problemom dokazuje zrelost i odgovornost. Također, jednom kad riješimo jedan, neće li se pojaviti dobra volja za rješavanjem drugog? Hoće, jer smo osjetili moć uspjeha.

Vjera u budućnost

Neprestano omalovažavanje vlastite ličnosti uzrokuje stagnaciju u sadašnjosti i potpuno briše sliku o budućnosti. A ona je tu, poput praznog papira čeka da upišemo lijepe događaje i trenutke. Oni su nadohvat ruke pod uvjetom da sebe prihvatimo kao bića koja su na svijet došla s misijom samoispunjenja. To ne podrazumijeva stalno naricanje nad vlastitom nesretnom sudbinom niti zamaranje okoline njome.

Prijatelj će vas poslušati jednom kad vam je loše, pa i deset puta. Jedanaesti put se neće javiti i vi nećete znati hoćete li u budućnosti imati prijatelja. Jedan od načina da snažite svoje poimanje budućnosti je maštanje, prizivanje radosnih trenutaka u misli. To ima sjajan učinak na raspoloženje i stimulira um da proizvodi začetke konkretnih sadržaja, skice postupaka koje ćete, ako zacrtate cilj i ako na njemu počnete raditi, naposljetku i ostvariti u vidu uspješnih postignuća.

Interakcija s okolinom

Neovisno o tome jeste li svoje komplekse uzrokovali sami ili su zato krivi neki drugi uzročnici, važno je znati da niko ne opstaje sam. Nažalost, u svakodnevnom ophođenju s okolinom, mi primamo impulse različitih ljudi kojima smo okruženi, a jednako ih tako prenosimo i drugima. Sinergija je u osnovi života. Ako smo krenuli putem samoizlječenja, prijeko je potrebno odmaknuti se od osoba koje nam crpe energiju. No moramo i sami davati, i to mnogo, poticati bliskost da bi nam se ona uzvratila. Ne zaboravimo, mi volimo sebe i druge, a ljubav se vraća.

U današnje doba izvrnutih vrijednosti nije lahko preispitivati sebe glede ispunjavanja očekivanja. Ali je važno dati prioritet vlastitim očekivanjima ne bi li se učinkovitije prilagodili onima koje gaji društvo, poslovna ili porodična zajednica itd. Zadovoljna individua koja ne dezintegrira vlastiti identitet je ona koja može pridonijeti zajednici na konkretan način.

Rad na sebi je postao svakodnevni zadatak. Iako je na prvi pogled nezgodno za reći, ali ona neslavna i krajnje sramotna rečenica kojom je prvotno naslovljena novela njemačkog nacionaliste, a koje je kasnije stajala na njemačkim sabirnim logorima – Arbeit macht frei / Rad oslobađa – upravo u današnje vrijeme dobija mogućnost reinterpretacije. Budemo li radili na sebi, radit ćemo i za bolje društvo. A bude li društvo okrenuto uvažavanju različitosti, radit ćemo za boljitak. Tad će rad zbilja oslobađati, što individualne, što duhove prošlosti. Kompleksi su, kako osobni tako i oni nacionalni, zaista izlječivi i to je ono čemu se trebamo radovati i stremiti.

Fokusiranje na uspjeh

Često smo fokusirani isključivo na krive korake i pogreške koje smo uradili. To može stvoriti intenzivan osjećaj kajanja, samoprijekora ili pak način samokažnjavanja. Zašto radije ne prepoznati uspjehe i dati sebi priznanje za prijeđene uspone? Moć pozitivne psihologije je u tome što oprobano ne dopušta da se strovalimo u ponor beznađa i apatije. Nitko od ljudi nije savršen. Prihvatimo li sebe kao individue koje su sposobne postaviti cilj i ispuniti ga, osvijestit ćemo urođenu ali nažalost često potisnutu motivaciju koju čovjek posjeduje kao prirodni nagon za napretkom.

Maja Ručević, Izvor: http://novovrijeme.ba/