Cijeni sebe / cijena sebe.

Danima već, kolaju se mojom glavom misli. Kao neki, unutrašnji, osnažujući glas, koji je, iz ogromnog priliva informacija, koje su u čula dolazile svim kanalima, pronašao upravo one koje su mi potrebne da bih, one praznine koje se jave u čovjeku, mogle da popune.

Kolaju se misli, stopljene u jedan beskrajni lanac, kome još ne nezirem kraj, a u kome je svaka karika podjednako bitna, i podjednako presudna za očuvanje one sebe, koju prihvatam i volim, i koja, ohrabrena tim prihvatanjem i ljubavlju, može samo da raste, mnogo iznad granica, koje je sama sebi prethodno postavila.
Jer, kao što se da i čuti, čovjek je omeđen granicama koje sam sebi da.

A moje granice meni samoj, eh, one su za mene bile ograničenje. One su mi onemogućavale rast. Ali, moje granice, naspram drugih, nisu ni izbliza bile slične, bile su umnogome fleksibilnije, i za njih sam, kao isprogramirana, lakše pronalazila načine, da se proširuju, da bi drugima pravila prostor da se ispolje. Ali, dešavao se, istovremeno, dok sam drugima davala slobodu da se ispolje, to, da je ostajalo sve manje prostora za mene tu.
A kako sam sama od sebe uzela prostor, trebalo mi je vremena da ga, samoj sebi oduzetog i vratim.

Kako sam krenula da ga vraćam?
Krenula sam isprva, stidljivo. S molbama da pristupim na ono polje, koje je, bilo oduvijek, pa i tada moje. Tražila sam da vratim sebe sebi, od drugih, jer sam ih pustila da ušetaju i više nego je potrebno, i više nego je i njima trebalo, da bi rasli, u moje polje rasta.
Krenula sam, sa strahom, da će ljudi, kada počnem da uzimam to, što mi i pripada, a što sam sama sebi oduzimala, uvijek skromna, jer sa malo sam mnogo pravila, početi da se odmiču. Da negoduju.
Ali ne. Ljudi te i cijene onoliko koliko im daš. Cijene te onoliko koliko im dozvoliš svojim ponašanjem prema sebi. Jer, ako se sam prema sebi odnosiš s nepoštovanjem, daješ drugima model “Kako se ponašati prema tebi”. A kada drugi to rade, to smeta. Na nesreću, upravo zato, jer gledajući svijet kroz svoje oči, vidimo samo onaj dio koji se kroz oči propušta, pa ni ne vidimo da smo sami dali da nam se to radi. Ali, ipak, u nekom trenutku, svako, kada se nauči da cijeni sebe, osjeti ljepotu tog osjećaja, i želi da ga zadržava, u ime svih onih dana kada nije. A svakome to treba. Ta lijepa, iskrena ljubav prema sebi, koja nam i daje snagu da drugima pružamo. Ako ne dajemo sebi ljubav, ona u nama ne može da zaživi. U nama može da zaživi samo ono čemu smo mi, sami u sebi, dali dozvolu da živi.
Zato, krenimo od sebe, kada želimo da volimo. Drugi će itekako da od toga profituju. Jer, kada smo dobri sebi, širimo oko sebe ljubav, koje pogađa sve ljude oko nas.
I onda, ne moramo čekati da se ta ljubav odnekud pojavi. Tako je i sa srećom. Ne trebamo vrijeme da je zaslužimo, jer samo je sebi trebamo pustiti. Samo dajmo sebi dozvolu da je osjetimo, prestanimo sa otuđivanjima od sebe, sa optuživanjima sebe, sa potlačivanjima sebe.

Kada se jednom toga oslobodimo, nećemo morati davati svoj prostor drugima, da bi nas voljeli. Oni će, gledajući nas, naučiti kako se prema nama ponašati, i granice neće niti biti potrebne.